Rajko Vasić: Ljudina Alen Muhić

Ponekad mi se čini da više ne znamo ništa. Da nemamo osjećaj za tren i žig. Mjeru smo odavno izgubili. To je, valjda, ta demokratizacija. To kad svi, ko goveda iz blatnjavog tora, polete u rosnu djetelinu. Pa izgaze sve i, onda, do preoda, bleje gladna. Čekaju kakav naviljak od domaćina kuće. Ili snaje.

Bosna i Hercegovina 13.12.2014 | 21:55

Pod pritiskom te demokratije, koje ima svakog dana ko pljeve, nemoguće je pamtiti sličice iz života. Znao sam za momčića iz Goražda kojeg je rodila majka u ratnoj bolnici i odmah pobjegla glavom bez bozira. Bila je fočanka i bila je silovana u toj Foči. Snimljen je i film o tome.

Ali, mora da sam već sutradan, pod naletom nekog novog činjeničnog povodnja, zaboravio Alena. Ili sam, možda, senilan odavno. Svojih tridesetak zadnjih rođendana sam sve redom pozaboravljao. Uvijek ih se sjeti neko drugi.

Ali stalno se, svakog dana, prisjećam da smo izgubili osjećaj za tren i žig. Za životni trenutak i nešto životno što te žigne negdje u duši.

Danas čitam naslov. Dijete Silovane Majke.
A radi se o Alenu Muhiću, Čovjeku. Kome nisu dali ni ime, kad se rodio, ni upisali ga, ni podojili, koji ne zna koje je vjere i nacije. Koji se samo, te devedesettreće, zadesio u Goraždu. U Porodilištu. I zato, mislimo mi, iz svojih malih ljušturica, da on doista nije ništa. Dijete Silovane Majke.
Ja, pak, mnijem, da bi svi trebali znati ko je, i šta je, Alen. Ljudina jedna. Iz
Goražda. Ljudina a momak.

Tolika Ljudina da ima snage da traži svoje roditelje. Iako jedne već ima.

Ne znam kako će to ići. Majku je i tada bilo sramota života. Zato je i pobjegla. Sada ju je vjerovatno sramota i toga što je uradila. Kako izić na dvor. Oca, ako nije poginuo, a trebao ga je neko ubiti makar i ne znao zašto, biće sramota dok mu se grob ne prekopa.

Možeš biti zločinac i krvnik, silovatelj i davitelj, ali od duše svoje nećeš pobjeći.

Alena su zvali i Četnikom.

Svašta je pretrpio. Ali se bori u životu. Ko Lav.

Iz onoga što govori, ne vidim nigdje mržnje ili zla.

Radi u bolnici u kojoj je i rođen.

Tu sam vas doveo to moje teme.

Kada je ostavljen, osoblje ga je hranilo, nosalo, povijalo. A, u stvari, niko nije znao šta će s dijetom.

Bolnički domar, Muharem, nosio ga je sve češće svojoj kući. Imao je dvije kćerkice. Tako je Alen postao Muhić. Muharem ga je i usvojio.
I ja sam izgubio osjećaj za tren i žig. Dabome,

Zato se i čudim. Kako to da Alena nije usvojio niko od onih koji se busaju u žrvtena prsa Genocidom, Agresijom i Četničkom Najezdom.

Usvojio ga je Dobri Muharem.

Oni drugi nikad nikoga neće ni usvojiti. Oni samo usvajsaju Pare i Moć. Prisvajaju. Znam ja to. Ali moram da pomenem. Onako politički. Demokratski.

Priroda, il Bog, Ljudsku Dobrotu daju samo običnim ljudima. I oni ih drže u svojim dušama, u svojim siromašnim sobicama, oko svoje sirote djece. Otkinu pomalo svakome kome treba i ko ne dira njihovu dobru dušu. I dušu bi Muharem dao. Da je Alen umio da traži.

Ali Ljudska Dobrota nemoćna je pod vremenima koja teku i koja preskaču narode, krajeve, rijeke, države, nacije. I koja iza sebe ostavljaju samo zlo i krivicu. Jer ih imaju mnogo pa ne mogu sve da ponesu.

Tako je i Ljudina Alen postao Krivica Vremena. A nije ni mrava zgazio. Nije ni majku ugrizao sa sisu.

I takvom su, i Vrijeme, i svi oni Neljudi, kojih je većina, nemojte da vas zavara ovaj tekst, spremni da urade svako zlo kojeg se sjete.

Jer ga sa sobom nose ko zna ih kojih zlih vremena.

RajkoVasic