Politička vrteška dobija na ubrzanju

Sedam dana u politici je ništa, osim kada je Republika Srpska u pitanju.

Davnog 14. jula ove godine, opozicione stranke bile su na koljenima, zahvaljujući činjenici da nisu uspjele skinuti mlinski kamen sa vrata i nekandidovati Mladena Ivanića za člana Predsjedništva BiH.

Istog tog 14. jula Režim je bio na vrhuncu, jer su Ivanićem snažno udarali u opoziciona leđa, iako ni njihova kandidatkinja nije od nekog boljeg štofa; štaviše, ista je to materija, jefitni najlon su i trkač i trkačica za Sarajevo.
(Žali Bože para za listiće na ovom nivou.)

So na teške opozicione rane, tog 14.07. tonama je sipao Milorad Dodik, koji je uz zvuke Turskog marša, odjedrio u Beograd, vjerujući da će mu preko Drine, zbog nevješto spinovanih manipulacija o izjavi turskog premijera Tajipa Erdogana, u srpskoj prestonici dati pun sepet podrške, neophodne mu da bi savladao Ognjena Tadića, protivkandidata za Palatu predsjednika.

Treba znati da je u vrhu SNSD procijenjeno da je Ognjen Tadić „najteži protivnik za Dodika, koji se pojavljuje u najgore vrijeme po SNSD“, što dovoljno govori o strahu najjače režimske falange od ishoda oktobarskih izbora. Taj strah nije iracionalan, jer Tadić ima prednost nad Dodikom, a ispred njega je po istraživanjima bio čak i u vrijeme kada se opozicija, nepotrebno, zamalo samozadavila Ivanićem.

Taj strah je i natjerao Režim da u Turskoj (!!!) potraži gorivo za izbornu trku, a pametnije im je bilo da su se „zadavili“ u Bosforu, nego što su izvarali premijera Srbije Aleksandra Vučića lažima o sto miliona Turaka (ni manje ni više), spremnih da kidišu na Balkan i BiH.

Nedelju kasnije, 21.07. ove godine, Aleksandar Vučić žestoko je ponizio Dodika, jer je primio Mladena Bosića i Ognjena Tadića u Vladi Srbije i tako mu vratio za nepotrebne turcizme, koji su nanijeli štetu i Srbiji i Vučiću.

Ovim potezom, Vučić je poručio da su SDS i Tadić njegovi favoriti, a da u to nema dileme potvrđuje i odsvirana uvertira za ovaj susret, u kojoj je premijer Srbije filigranski vukao poteze i politički rastočio Dodika.

Nakon nepotrebnog „Srpskog demarša“ produkovanog lažnim „Turskim maršom“, Vučić je došao u RS i obećao pomoć za poplavljene Doboj  i Šamac. Kao vodiči kroz kataklizmu na usluzi su mu bili Dodik i Cvijanovićeva. Koji su već vidjeli pune glasačke kutije i nisu ni slutili šta slijedi.

A uslijedio je hektolitar žuči, sadržan u vijesti da je Tužilaštvo Srbije pokrenulo istragu protiv Ranka Škrbića, zbog malevrzacija sa Fondovima zdravstva RS i Srbije. Škrbić, trenutno najjači bojni otrov koji rastače SNSD, u ovoj situaciji djelovao je još ubitačnije, jer je istraga pokrenuta po prijavi SDS-a.

Vučić nije ni zamakao „preko Dine“, kada je vijest emitovana, što govori sve; Između ostalog direktno ukazuje i na otklon srpskog premijera od ovdašnjeg najuspješnijeg Čistača republičkih budžeta i fondova, koje je tako detaljno „sredio“ da u njima nema ama baš ništa.

Svjestan je svega ovoga Dodik koji je pokušao „na rane“ priviti Princa od Monaka, koji u političkom svijetu manje vrijedi od krampe i lopate. Ali itekako vrijedi u mondenom, pa je Cvijanovićeva sigurno presretna što ga je, faktički, vidjela live, iako joj je ugođaj kvario SNSD-ov politički otpad, materijalizovan kroz Nebojšu Radmanovića. Poznatog po tom što ga je Nikola Špirić iz voleja napucao pravo na deponiju.

Albert od Monaka, ma koliko egzotičan bio, nije ni u kom pogledu ni blizu „ko od Brda odvaljen“, da bi pomogao Dodiku da sanira posledice „Srpskog marša“, komponovanog pod svodovima Vlade Srbije i tamošnjeg SNS-a, po sopstvenim leđima.

Razumijevajući da još niko aspirinom nije izliječio tešku upalu moždane ovojnice, Dodik je posegnuo za oprobanim „lijekovima“, prenebregavajući upozorenje da im je istekao rok trajanja.

Ponovo je pozvao na otcjepljenje RS „po Krimskom scenariju“, čime, defakto, poziva Ruske trupe da zauzmu ovaj entitet. Dodik baš voli strane trupe, nema šta, a kada je njegova koža u pitanju, mogu bilo koje – i NATO, i EU i Ruske i Varšavske. I,da ne zaboravim, Turske, koje je,ničim izazvan, prizivao.

Dodik je izlizan, pohaban, i, Brate, dosadan. Ne može više da riješi ni probleme u Laktašima, koji su u haosu, otkako ih je, po njegovom nalogu, preuzeo nasilnik, primitivac i kriminalac Budo Stanković, a htio bi da otcijepi RS! Na tu priči se više ne pali ni Najlonka, a kamoli ko ozbiljan.

Međutim, problemi na drugoj strani mu, uprkos sveopštoj potrošenosti od koje je nepovratno obolio, daju za pravo da se možda i ima čemu nadati.(To možda će se smanjivati u vremenu koje dolazi, jer Srbija neće stati na jednonedeljnom udaranju po prstima. Dapače, živi bili pa vidjeli).

Najveći problem Opozicije kojeg se neće lako riještiti je „Ivanićev sindrom neautuntičnosti“, jer tu ne pomaže nikakva terapija, već jedino Hirurgija. Za koju je postalo prekasno u 16 časova, 14.07. ove godine, kada su kandidature otpremljene za Sarajevo.

Ivanić je dobio nominaciju i time je prezadovoljan, pa ni dalje ništa ne radi. Očekujući da mu SDS završi posao. Što ovima ne pada na pamet. Jesu ga kandidovali, ali moraće se sam oznojiti ako misli nešto napraviti.

Uočljivo je da se SDS potpuno okrenuo Tadićevoj kandidaturi i do kraja stao iza njega, u čemu ih nisu spriječili čak ni unutarstranački bolidi, paulovske provenijencije, koji smatraju da, u slučaju preuzimanja vlasti od Režima, nasljeđuju i SNSD-ov „Srbometar“, kojim bi ta nedorasla, ograničena, korumpirana marginalna grupacija uvodila red i na budžetskim jaslama žirirala od jutra do sutra. (O tome uskoro šire i detaljnije).

Uz rečeno, poseban problem Ivaniću je Jovo Mitrović koji na dijagnostikovanju Ivanićevog sindroma vješto gradi sopstveni kredibilitet i u te svrhe maksimalno koristi režimske, ali i druge medije za promociju. Što je potpuno legitimno, jer je Ivanić zloupotrijebio njegov potpis za sopstvenu kandidaturu, iako zna da Mitrović neće za njega glasati ni u ludilu. A posebno ne u oktobru.

U narednom periodu, Dodik&co će insistirati na Ivanićevoj neautentičnosti, dokazujući kroz nju nekompetentnost kompletne opozicije; Opozicija će brojnim škrbićima, rastakati Režim.
Srbija neće ostati po strani, ma koliko tvrdili drugačije. Ali, nije Vučić taj koji će donijeti pobjedu, niti on to treba da bude. Opozicija treba da pobijedi Dodika svojim snagama i umijećem, a da beogradski vjetar u leđa samo podvuče tu pobjedu. Sve ostalo je u domenu Pira.

Do izbora je još dva i po mjeseca, jedanaest sedmica, prava bitka nije ni krenula. A kada počne, Makijaveli će biti preponosan.

Treći blok, drugi put

Za kraj, riječ dvije i o „Borcima za novu politiku“, Koaliciji koju čini pet stranaka, kojima malo ko daje šansu na izborima. Međutim, oni će prikupiti najmanje petnaestak hiljada glasova, koje će usmjeriti ka Tadiću, kandidatu Saveza za promjene, što nikako nije za odbaciti.
Uz to, oni, nakon svih miješanja karata, zaista predstavljaju Treći blok, što će dodatno unijeti nervozu kod DNS-a, stranke koja je direktna meta„Boraca“. Činjenica da na čelu „Boraca“ stoje Damir Miljević i Tihomir Gligorić daje ovoj Koaliciji ozbiljnost i realne šanse da dosta pomognu Tadiću u predsjedničkoj trci.
Koliko će pomoći sebi u trkačkoj traci za parlamentarne mandate, zavisi od stepena „srpskog sindroma“, koji vlada u tim redovima.

SlobodanVaskovicBlog