Rijetki u Dejtonu znaju za Dejtonski sporazum

 

"Kako ste rekli? Dejtonski mirovni sporazum? Nikad čuo. O čemu se tačno radi", klasični je odgovor prosječnog stanovnika u Dejtonu kada ga pitate da li zna nešto o sporazumu koji je donio mir u Bosni i Hercegovini.

Svijet 07.06.2014 | 12:33
Rijetki u Dejtonu znaju za Dejtonski sporazum

Ako idete dalje i objasnite da se radi o razgovorima u dejtonskoj Vojnoj bazi "Rajt Paterson" kojima je završen rat u BiH, poneko će se možda i sjetiti o čemu se radi. Ali malo ko će znati nešto više od toga.

Kada stanovnicima u Dejtonu kažete da je Dejtonski sporazum i danas, skoro 20 godina nakon potpisivanja, svakodnevna tema u BiH i da na neki način i dalje presudno utiče na živote građana BiH, oni će se uglavnom začuditi da je Dejton "tako važno mjesto za bilo koga u svijetu".

Zanimljivo je da sami stanovnici Dejtona nemaju baš visoko mišljenje o svom gradu.
"Nemate ovdje šta puno vidjeti. Većina ljudi se iselila iz grada i žive u okolnim mjestima. Znate, Dejton je postao pomalo dosadno mjesto", rekao nam je taksista kada smo ga pitali šta misli o svom gradu.

Odgovori koje smo dobili od više stanovnika Dejtona i starije i mlađe dobi o "poznavanju" Dejtonskog sporazuma pomalo iznenađuju, uzevši u obzir koliko ih je Ričard Holbruk, "otac Dejtonskog sporazuma", hvalio za podršku koju su dali tokom razgovora.

"Građani Dejtona su nam dali mnogo snage. Za razliku od Njujorka, Ženeve ili Vašingtona, koji jedva da bi primijetili da se dešava mirovna konferencija, stanovnici Dejtona su bili tako ponosni što su dio istorije (...) Kada bismo se pojavili u restoranu ili šoping centru, ljudi su nam slali ovacije i poručivali da se mole za nas", napisao je Holbruk u memoarima.

Jedna starija žena nam je objasnila da je za stanovnike Dejtona vojna baza najvažnija stvar, s obzirom na to da je najveći ekonomski centar u kojem radi mnogo ljudi.

"Ako ljudi nešto i znaju o Dejtonskom sporazumu, onda je to zbog baze. Baza ima najveći istraživački centar koji hrani mnogo porodica ovdje, tako da kad god čuju nešto u vezi sa bazom, ljudi načule uši", priča ona.

Naša posjeta Dejtonu bila bi nepotpuna da nismo posjetili i samo mjesto gdje su zaraćene strane mukotrpno pregovarale i na kraju uspjele dogovoriti mir.

Hotel "Hope" ili u bukvalnom prevodu nada, koji se nalazi u sklopu Vazduhoplovne baze "Rajt Paterson", istorijsko je mjesto iz kojeg potiču one već čuvene fotografije Slobodana Miloševića, Franje Tuđmana i Alije Izetbegovića na završnoj konferenciji na kojoj je saopšteno da je postignut mir.

Iako ima simbolično ime, naziv hotela ne znači nada, već je hotel dobio ime po Bobu Hopu, američkom glumcu i komičaru, kojem je američki Kongres dodijelio titulu počasni veteran američke vojske. Uprkos tome, brojnim novinarima koji su tada pratili dejtonsku konferenciju, nije promakla simbolika u nazivu.

U hotelu "Hope" danas malo toga podsjeća da je to mjesto na kojem su održani pregovori. Tek nekoliko fotografija s motivima tokom pregovora u holu hotela govori nešto o tome šta se na ovom mjestu dešavalo u novembru 1995. godine. Naziv konferencijskog centra "Ričard Holbruk" takođe podsjeća na pregovore.
Ni radnici u hotelu ne znaju gotovo ništa o samom događaju. Jedan od njih nas je uputio u veliku svečanu salu desno od recepcije, rekavši da je to mjesto na kojem su vođeni pregovori. Imali smo sreće da smo tu zatekli Šona Rendiša, jednog od nekoliko radnika koji su svjedoci pregovora.

Šon je i tada, kao i danas, radio na namještanju sale za različite konferencije koje se održavaju u hotelu. U oktobru 1995, u hotel su došli ljudi iz Pentagona i rekli Upravi da hitno mora pripremiti konferencijsku salu za mirovne pregovore.

"Čim smo to saznali, izbacili smo sve goste iz hotela i pripremili sve što je od nas bilo traženo", prisjeća se on.

Kaže da je tokom cijele konferencije bilo puno tajanstvenosti, napetosti i nervoze.

"Bilo je dosta mapa. Različitih mapa. Nikad nisam vidio toliko mapa. Nema šanse da se sjetim koliko. Stalno su ih unosili i iznosili. Bilo je i galame i ljutnje.

Bilo je i psovki, svega, pogotovo što su se više približavali krajnjem roku do kada je moralo biti postignuto rješenje. Nekoliko puta su htjeli da idu kući. Holbruk i ostali organizatori bukvalno su ih molili i sve s koferima vraćali u hotel da ostanu još malo", priča on.

Rekao je da su delegacije spavale i živjele odvojeno, u drugom dijelu baze. U određeno vrijeme dovodili bi ih u hotel da bi nastavili razgovore. Nekad bi, kaže, dolazili u šest ujutro, a nekad ne bi odlazili na spavanje do tri ili četiri ujutro.

Šon i njegove kolege su bukvalno morali dežurati 24 sata, a nekad bi tek deset minuta pred početak razgovora saznali kakvu konfiguraciju stolova moraju pripremiti.

"Bilo je teško, ali nismo se žalili. Osjećali smo da smo dio istorije, nečeg važnog i da doprinosimo da u BiH prestane rat. Nismo puno pričali sa vašim političarima.

Sve je otprilike bilo: 'Dobar dan, kako ste', poneki osmijeh i slično. Bili su ljubazni prema nama, toga se dobro sjećam. Imenom, sjećam se Miloševića. Ostale bih prepoznao da ih vidim na slici, ali zaboravio sam njihova imena", ističe on.

Komentari / 1

Ostavite komentar
Name

dr-sranjo tuđman

07.06.2014 23:56

ko što i mi znamo kad je nastao SAD

ODGOVORITE