Doboj – nekada grad, a danas…

Iz kojeg god putnog pravca ovih dana, nakon katastrofalne poplave,uđete u Doboj prvo na što naiđete su hrpe šuta i najraznovrsnijeg smeća, ali i nažalost, i ljudska muka, strah od nedostatka osnovnih životnih namirnica i strepnja od bolesti.

Republika Srpska 22.05.2014 | 13:29
 Doboj – nekada grad, a danas…

Dobojlije prvo što kažu, osmog dana poslije poplava, jest da je ovdje nekada bio grad, a sada samo tek naznake da se na ovom mjestu živjelo i funkcioniralo normalno. Dobro bi došao i vjetar da bar pomete prašinu i odagna vonj sve muke koja se uselila u ovaj grad.

Mara Stojanović pita se kako će ovih dana nakon poplava krenuti dalje.

Sjeća se male bašte marljivo zasijanje ranim povrtnim kulturama, a sada gleda prostor potpuno povaljan muljem, kao grobnice u kojima je sahranjen ljudski trud, napor i znoj.

U gradu na sve strane ima raznoraznog otpada, zgrnutog tek onako, na gomile, i prašine koja je prekrila grad nakon povlačenja vode.

Svuda okolo nanosi mulja, a ponegdje i vodeni džepovi koji su ostali iza velikog povodnja. I u podrumima mnogih stanova zadržala se mutna riječna voda.

Ispred svih gradskih ustanova ogromne količine smeća, fascikli dokumentacije, arhivskih dokumenata i kesa u koje se ko zna šta sve baca.

Okolo ljudi s higijenskim maskama na licu, ali i mnogi bez ikakvih zaštitnih sredstava iako se najavljuje dezinfekcija kako bi se otklonila opasnost od bolesti, koje uvijek idu kao pratilac velikih ljudskih nesreća.

U gradskoj jezgri Doboja ne funkcionišu ni banke, ni trgovine, ne rade preduzeća, gotovo ništa izuzev, na nekoliko mjesta, punktovi za distribuciju osnovnih životnih namirnica.

I dalje je najveća potreba da pitkom vodom, struje još nema u svim dijelovima grada, a ogromne količine kabastog smeća, poplavljenog namještaja, garderobe i svega što je voda uništila još  se sporo odvoze.

Doboj je praktično raskućen grad, bar kada su u pitanju prvi, pa ponegdje i drugi spratovi kuća, a svi poslovni objekti koji su bili smješteni u prizemlju su kao takvi više ne postoje.

Ljudska muka je ogromna, mnogima je ovo drugi ili treći početak od nule.

Drago Tadić priča da nema ponovo ništa. U ratu je izbjegao i u gradu na Bosni imao kuću u  prigradskom naselju Bare.

Danas je od toga ostalo sjećanje da je imao koliko-toliko normalan život.

’’Sa 64 godine teško da imam snage da počinjem ispočetka’’, ogorčen je Tadić.

Goli, mokri zidovi i uništeno pokućstvo podsjećaju da je u ovu prizemnu kuću riječni talas ušao u momentu i uništio sve.

Dobojlijama pomažu komšije iz susjednih opština, ne pita se ko se kako zove i koje je vjere, kod tih „komšija“ se vrši i nabavka svega što im je Dobojlijama potrebno, a ovih dana posebno se traže rukavice, čizme, sanitarije, svijeće, lampe.

Ono što je najgore grad mora biti temeljno opran prije bilo kakve dezinfekcije, ali, da paradoks bude veći i dobojski „Vodovod“ muku muči s vodom.

Tehničke ekipe ovog preduzeća su danonoćno na terenu da bi osigurale osnovni preduslov za čišćenje grada.

Barake u kojima je bio smješten dobojski „Vodovod“ izgledaju jezivo, bez prozora, s vidljivim posljedicama poplave na svakom koraku.

U prostorijama laboratorije u kojima se ispitivala ispravnost vode sada plovi mulj i blato s kojima se bore zaposleni.

Identično je i u drugim firmama i kako sada stvari stoje nešto je iz ove situacije zamisliti da će te prostore biti moguće vratiti u prvobitnu funkciju.

U izbjegličkim i povratničkim naseljima u rubnim dijelovima grada iste slike kao i u samom gradu. S tim što je sirotinja veća i niko ne vidi kraja izbjegličkom životu i patnjama.

Mara Stojanović pita se kako će ovih dana nakon poplava krenuti dalje.

Sjeća se male bašte marljivo zasijanje ranim povrtnim kulturama, a sada gleda prostor potpuno povaljan muljem, kao grobnice u kojima je sahranjen ljudski trud, napor i znoj.

Uz samu Bosnu iz sjevernog pravca Doboja nekadašnje njive pretvorene su u ade sa šljunkom, koje podsjećaju da je rijeka tu, prije koji dan, izgledala kao more.

Voda se povukla i sa sobom ponijela i zemlju i ono što je bilo na njoj.

U Doboju ne rade škole, maturanti ne slave kraj školovanja uz pjesmu, već lopatama pokušavaju vratiti nekadašnji život.

Ne rade ni vrtići, a djeca idu s roditeljima i s higijenskim maskama na licu u redove za humanitarnu pomoć.

Dobojem se osjeti težak zadah memle koji se uvlači u nosnice. Zato i kažu da bi bar dobrodošao i vjetar, da makar pomete prašinu i odagna vonj sve muke koja se uselila u ovaj grad.

 

Komentari / 3

Ostavite komentar
Name

Rt

22.05.2014 23:28

Gdje je vlast gdje je ta Republika Srpska? Nema nicega iz Banja Luke sakrili se u misju rupu,nasi pametni politicari.Joj kako ih treba otresti lopovcine nevidjene,profiteri nemilosrdni.Drzava nema robne rezerve pokradene sve prodano lopovima. Drzava nema ni dve lopate.

ODGOVORITE
Name

neko

23.05.2014 22:07

Bio,jeste i bice grad.Grad casnih i postenih ljudi.Grad tolerancije i suzivota.Grad razumjevanja i gostoprimstva.Hocu vjerovati da ce dobri ljudi pomoci da se obnovi Doboj.Srce Bosne ponosne.

ODGOVORITE
Name

mando

23.05.2014 22:34

Ne dajte se, Dobojlije, Bijeljinci, Šamčani! Ima još dobrih ljudi na ovom svijetu koji će vam pomoći da stanete na noge. Manite se vlasti, ona nikome nije donijela dobro osim sebi samoj, a obični čovjek je za vlast samo krava muzara.

ODGOVORITE