Banjaluka: Sezona lova na gradsko zemljište

Gradska uprava, godina 2000.

Republika Srpska 28.10.2013 | 16:15 Gradska uprava, godina 2000. Niko nije ni slutio da će uobičajna skupštinska pauza, te godine i tokom ljetnih mjeseci, biti dobra prilika i dobar izgovor za pokretanje ofanzive na gradsko građevinsko zemljište, u  najvećem i glavnom gradu Srpske.Naime, te godine, tih mjeseci i u tom gradu, nastaje i počinje ono što se u minulom petnaestogodišnjem periodu nazivalo različitim imenima: kriminal i korupcija, zemljišna mafija, građevinska mafija, državna mafija i drugi prikladni i manje prikladi, učtivi i menje učtivi nazivi - za tu modernu i opaku društvenu pojavu. Ta godina će vjerovatno biti zapamćena i po, možda, najznačajnijem događaju u RS, poslije rata - otvaranju sezone lova na gradsko građevinsko zemljište i to, bogami, u najvećem gradu Srpske - Banjoj Luci, što je i normalno da se odatle počne. Radmanović – tada predsjednik Izvršnog odbora grada (IO) i njegov partijski drug, sekretar Skupštine grada – Slobodan Gavranović su, izgleda, napravili proceduralne, ali i velike, ogromne i još veće od ogromnih - greške? Izgleda, da su pomenuti čelnici svjesno pravili “greške”, nezakonito zaobilazeći Skupštinu grada, instituciju, jedinu zakonom ovlaštenu da može dodjeljivati gradsko građevinsko zemljište. Olakšali su sebi posao, preuzimajući sve u svoje ruke, a ujedno izbjegavajući sukob sa nekompromisnim skupštinskim odbornicima. Pojednostavili su sebi posao: IO predlaže, RUGIP obrađuje predmet, i, na kraju, opet, IO napravi i potpiše rješenje o dodjeli. Bilo je to neko drugo vrijeme, kada je bilo i takvih odbornika, kao što je bio Vojislav Gligić i neki drugi, kojima je načelo zakonitosti i pravde, bilo važnije od trulih kompromisa - nisu se dali prevariti, ali, eto, pređoše ih nekako. Vrpca je svečano presječena, lov je počeo. Krenimo redom! Te, za Banja Luku značajne 2000. godine, Slobodan Gavranović, svečano stavlja svoj cijenjeni i dragocjeni potpis, zamrljan pečatom, na skupštinski Zaključak, kojim, suprotno zakonu, prenosi ovlašćenja - iz skupštinske nadležnosti raspolaganja gradskim građevinskim zemljištem - na Izvršni odbor (IO) Grada. Potpuno nelegalno! Ili, možda, ništa loše, zašto ne pojednostaviti zakonitost i procedure postupka dodjele? Pa, valjda smo se borili za nove vrijednosti!? Međutim, kršenje zakona bi mogao biti problem, ali o tome je, mnogi kažu, još prerano govoriti. Neki kažu, tek kad se završi s Miškovićem. Takođe, važno je ukazati, reći, vikati i kukati da je tim postupkom, te 2000. godine, Gavranović učinio najmanje dva teška pravna grijeha; prvi grijeh, nezakonito prenošenje ovlaštenja Skupštine - zakon zabranjuje prenošenje takvih i bilo kakvih skupštinskih ovlaštenja; drugi grijeh, prouzrokovan prvim, rješenja o dodjeli gradskog građevinskog zemljišta, donosi samo i jedino Skupština grada. Izgleda, zakon je neumoljiv; zakon kaže, rješenja ne može donositi i potpisivati drug Radmanović, nego samo Skupština grada; ali, eto, Gavranović je mislio drugačije i najbolje; veli, valjda smo naši, zašto to ne bi mogao i moj drug Radmanović potpisati! Navikli se i tako nastavili potpisivati. Ipak, izgleda, bio je to dobar početak u obračunu sa mrskom opštenarodnom imovinom! Svaki početak je težak. Ili, možda je kriva i “ljetna skupštinska pauza”, žurilo se i više se nije moglo čekati na promjenu zakona za dodjele – ljudi čekaju sa parama, daće drugima. Novac propada, ležeći u džepovima privatnika, a i zemlja čeka da se preuzme – zašto da zemljište kisne i trune na zemlji badava. Možda bi još jedan dodatni razlog - za žurbu u dodjeli zemljišta na nelegalan način i za kratki rok u ta tri ljetna mjeseca - mogao biti, što je cijena kvadratnog metra građevinskog zemljišta još bila “opštinska”; niska, a ne tržišna i realna. Ne može se zanemariti ni činjenica da je žurbi doprinijelo i to što je IO, predstavljen predsjednikom Radmanovićem, bio taj koji je dodjeljivao gradsko građevinsko zemljište takozvanom neposrednom pogodbom, dakle - bez konkursa, direktno dodjeljujući zemljište samo dragim prijateljima ili neprijateljima, ako plate malo više od prijatelja. Tako je to počelo te davne 2000. godine; početak pokretanja lavine, zvane DODJELA NEIZGRAĐENOG GRADSKOG GRAĐEVINSKOG ZEMLjIŠTA; lavine, koja se do danas gotovo i ugasila, jer je sve od tada, do sada “podijeljeno”, tako da novoizabrani gradonačelnik gotovo da i nema šta više dijeliti. Trebao je misliti i na budućnost ili, možda, nije ni očekivao da će ikad biti ovo što je danas. Prije su, od DODJELA zemljišta, neki stariji gradonačelnici mogli i za gradski budžet pomalo odvajati, a sada, 2013. godine, novi mladi gradonačelnik, teško da će išta uspjeti skuckati. Stara narodna poslovica kaže: pitaćete starost gdje ti je bila mladost, često nalazeći primjenu i kod onih koji misle da će uvijek naći obješenih, obavezno i tuđih, komada. Nema više gradskog građevinskog zemljišta, nema se šta ni u zalog dati; da nije tako, makar bi se mogle od novog kredita - obećane i povećane plate isplaćivati! Maca pojela gradsko građevinsko zemljište, u i oko grada Banje Luke, tako da na plate niko i ne računa, kako oni sa povećanim, tako i oni sa umanjenim – i jedni i drugi, dolaze na isto – uskoro će dobijati ništa. O preduzećima, da i ne govorimo, njih više nema ni koliko zemljišta, kojeg, takođe, više nema. Autor: Milenko Višnjić Izvor: frontal.rs