Dodik se bori za sopstvenu kožu: Pobjeda ili zatvor

Odmori jenjavaju, lagano ulazimo u najopasniju godinu, u kojoj Milorad Dodik neće birati (ni štediti) sredstva da ostane na poziciji predsjednika Srpske, dok će, još uvijek poprilično razjedinjena, opozicija pokušati ubijediti građane da je za njih najbolje da Dodik postane prošlost.

Republika Srpska 21.08.2013 | 08:04 Odmori jenjavaju, lagano ulazimo u najopasniju godinu, u kojoj Milorad Dodik neće birati (ni štediti) sredstva da ostane na poziciji predsjednika Srpske, dok će, još uvijek poprilično razjedinjena, opozicija pokušati ubijediti građane da je za njih najbolje da Dodik postane prošlost.Od svih izbornih nivoa, bitka za predsjednika Srpske najvažnija je i njen ishod uveliko će uticati na političku sliku cijele regije, a ne samo ovog entiteta i BiH. Nikada do sada ta izborna traka nije imala takav značaj i Dodik jasno uočava taj njen karakter, dok se za opoziciju još uvijek ne bi moglo reći da do kraja razumije svu njenu kompleksnost i uviđa posljedice njenog ishoda. Ukoliko Dodik uspije obnoviti predsjednički mandat slijedi dug period političke nestabilnosti i isključivosti (on je samo jedan od aktera u tom loncu, ali, svakako, najbitniji) i u BiH i u regiji, dok drugačiji ishod nosi mogućnost (istina neveliku) izlaska iz esktrema i povratak real politici. Uz to, Dodikova pobjeda dodatno bi učvrstila tajkunsku oligarhiju na poziciji vlasnika Republike Srpske, dok bi njegov poraz stvario šansu za promjenu takvog stanja. Zbog svega rečenog, krucijalni zadatak opozicije na narednim izborima jeste pobijediti Milorada Dodika, a ne njegov SNSD. Dodikov poraz značio bi i krah SNSD-a, bez obzira kakav rezultat polučila ta partija. Izvjesno je da bi, u takvom raspletu, SNSD doživio sudbinu srbijanske Demokratske stranke. Dodik je potpuno svjestan svih ovih činjenica, pa je u ovoj godini učinio sve da stranku potpuno podredi sebi, oslobodi je gotovo svakog uticaja ostalih visokih funkcionera i u periodu do izbora načini od nje mehanizam, čiji jedini proizvod treba/mora biti njegova pobjeda. Sve ostalo je za Dodika nebitno. Dodik je u kampanji već dobrih osam mjeseci i ne posustaje, a izvorište hiperenergije, što je svakodnevno isijava, jeste strah od mogućeg procesuiranja brojnih afera (u čijem je središtu), do čega će, bar u određenoj mjeri, doći bude li on u oktobru iduće godine poražen. Jednostavnije rečeno, Dodik se bori za sopstvenu kožu i učiniće sve da je izbornom pobjedom i spase. Svu pomoć u tome imaće od brojnih multimilionera koje je stvorio i koji će, htjeli to ili ne, morati spasavati njegovu kožu, da bi spasili i svoju. U takvoj situaciji jedino pravilo kojeg će se pridžavati glasi - Nema pravila - što sasvim dovoljno potkrepljuje ocjenu da ulazimo u najopasniju godinu. Dodik odlično razumije činjenicu da njegov rejting nije ni blizu onog od prije tri godine, i da je to posljedica činjenice da su brojni instrumenti, koji su ga tada držali „na nebesima“, u međuvremenu, pokvareni, zahrđali, izanđali; u dobroj mjeri neupotrebljivi. Prije svega, Dodik nema dovoljno novca (sav budžetski novac je njegov novac) i nije u mogućnosti da, kao ranijih godina, svako nezadovoljstvo „zalijepi“ markama. Stoga je lider SNSD-a i uzurpirao ingerencije premijera i cijele Vlade Srpske, kako bi, kontrolišući svaku budžetsku marku, pokušao što bolje da je (ih) plasira s ciljem obezbjeđivanja ličnih poena, za ostalo ga baš briga. „Racionalno“ raspoređivanje novca svojim prijateljima, koje Dodik sprovodi u ovoj godini, neće pokrpiti sve veće nezadovoljstvo građana, ali će ga, djelimično, amortizovati. Ostatak će pokušati doraditi preko korumpiranih rukovodstava Sindikata, Boračke organizacije i Udruženja penzionera, čiji je osnovni zadatak sprečavanje bilo kakvog socijalnog bunta. I crkveni instrument, kojim je Dodik prethodnih godina, „pokrštavao“ i „anatemisao“ svoje protivnike u dobroj mu je mjeri iskliznuo iz ruku. Dodik više ne može računati na bespogovornu odanost Vasilija Kačavende, koji je umirovljen, a ni njegovog nasljednika Hrizostoma. Kačavenda, koji ima veliki uticaj na Hrizostioma, neće propustiti priliku da se osveti, tokom narednog perioda, Dodiku, jer ga je ovaj žrtvovao zbog interesa Grigorija. Kara Grigorije nema više ni deset posto „težine“, kakvu je imao prije tri godine, a u zadnje vrijeme sa svojim „atacima“ na državni vrh Srbije, djeluje komično, blijedo i sve što čini potpuno je po njega kontraproduktivno, jer se doveo u situaciju da više ni u samoj Hercegovini, njenom najvećem dijelu, nije dobrodošao. Atanasije, episkop bihaćko-petrovački, tek je zasjeo i on neće „igrati“ kako mu Dodik kaže, već će slušati naloge iz Beograda, a što se tiče mitroplita dabrobosanskog Nikolaja, on nikada i nije bio njegov pi ar  majstor. Međutim, Crkva neće otvoreno ustati protiv Dodika, što je njemu u ovom momentu sasvim dovoljno. Dodikova „Ahilova peta“ su i odnosi sa zvaničnim Beogradom, u čijoj je nemilosti i na tom fonu ništa se neće u njegovu korist, u periodu pred nama, promijeniti. Po lidera SNSD veoma su problematična i nezadovoljstva unutar stranke, koja jeste pogušio, ali ne i poništio, kao i dramatičan pad rejtinga gledanosti/čitanosti režimskih medija, koji su, trenutno, svjetlosnim godinama daleko od nekadašnje pozicije garanta njegove pobjede. Uz sve ove probleme, Dodik je i dalje najozbiljniji kandidat za predsjednika Srpske i njegove šanse da obnovi mandat su ozbiljne i kredibilne. On (svjesno) djeluje i nastupa u svakoj prilici esktremno silovito, namećući utisak da mu „niko ništa ne može“. Ima ga svugdje i na svakom mjestu, očituje se o svemu, ne preza se baviti ni najbizarnijim temama i potpuno je kontaminirao medijski prostor. Takav pristup ima negativnih strana, ali sam utisak „ne može mu niko ništa“ donosi mu (još uvijek) mnogo veći broj pozitivnih poena. Dalje, Dodik veoma vješto amortizuje loše odnose sa Beogradom, stalnim „patriotskim“ istupima u tamošnjim medijima, što mu, uz neskrivenu podršku intelektualnog kruga okupljenog oko Matije Bećkovića i Emira Kustirice, donosi u javnom mnenju Srpske  značajne rezultate. Za Dodikove planove veoma je značajan i njegov odnos spram Sarajeva, koji je nipodaštavajući, pun prezira, omalovažavajući do (po njegove političke partnere iz partija sa bošnjačkim predznakom) uvredljivosti; riječju pun odbojnosti, jer je svjestan da to u dobrom dijelu glasačkog tijela, još uvijek predstavlja značajnu odrednicu. Koja se pojačava njegovim sličnim odnosom spram međunarodne zajednice i igranjem na „rusku kartu“. Uz sve nabrojano, Dodik najozbiljnije računa na nejedinstvo opozicije i njenu hroničnu neopredijeljenost u političkoj borbi protiv kriminalne oligarhije koja suvereno gospodari Republikom Srpskom. Ključno pitanje je ko može ujediniti opoziciju i koji je to lider iz te strukture što može poraziti Dodika?! Mladen Bosić, predsjednik SDS-a. On je po rejtingu (NDI, juni o.g.: Dodik 49%, Bosić 45%) gotovo sustigao Dodika i jedini ima realne šanse da ga u godini pred nama i pretekne. Bosićeva nominacija za predsjednika Srpske ujedinila bi kompletnu opoziciju po ovoj izbornoj liniji i nikakvog iskakanja tu ne bi bilo, a tako objedinjen blok može odnijeti pobjedu nad Dodikom. Nijedan drugi kandidat nema šanse protiv lidera SNSD-a. On bi sa lakoćom „pomeo“ Ognjena Tadića (politikant bez težine), Miću Mićića (lokalac bez širine), Mirka Šarovića (potrošen)..., a posebno moguće protivkandidate izvan SDS-a, koji ne bi mogli dobiti podršku kompletne opozicije, čak i da budu nominovani ispred nje. Bosića nema u aferama, u njegovom okruženju ne „planduju“ tajkuni, veoma je obrazovan, nije primitivac, a odnos prema političkom Sarajevu istovjetan mu je kao i Dodikov, premda nikada rečen na taj način. Lider SDS-a može dobiti i podršku Beograda i Crkve, što bi ga dodatno ojačalo u eventualnom sudaru sa Dodikom. Najveći Bosićevi minusi su koaliranje sa SNSD-om na bh. ravni, odnosno nepostojanje potpune i čvrste opredijeljenosti u borbi protiv režima, što je poharao ovaj entitet i nepostojanje jasne politike koja bi ukazala da će SDS raditi na promjeni svijesti (prvo sopstvene, pa potom i uvriježene da se „isplati krasti“), kao što je to učinio SNS u Srbiji. U grupu negativizama spada i Bosićev poslovični bijeg od odgovornosti, jer on politiku doživljava, primarno, kao povlačenje konaca iz sjene, što je bezbroj puta demonstrirao unutar SDS-a, (u vrijeme dok je bio u vrhu stranke, a potom i njen predsjednik). Najznačajnije pitanje je hoće li Bosić, upravo zbog ove njegove (karakterne) osobine, htjeti da se kandiduje? Kada bi se samo on pitao, izvjesno bi odbio kandidaturu, ali politička situacija ga primorava da to učini. Jednostavnije rečeno, Bosić mora izaći „na crtu“ Dodiku! Ukoliko to ne učini, pokazaće slabost, omogućiće pobjedu najvećem političkom protivniku i, sasvim realno, onemogućiti SDS-u vodeću ulogu u vlasti nakon izbora 2014. godine.

SDS ne smije poziciju opozicionog kandidata za predsjednika Srpske prepustiti nijednoj drugoj stranci iz tog bloka, a Bosić tu nominaciju ne smije prepustiti nikom drugom iz SDS-a. Sve drugo bi bila bijela zastava i prije izbora.

https://slobodanvaskovic.blogspot.com/2013/08/bosic-mora-na-dodika-sve-ostalo-je.html?m=1