Priča: Majorka pred vratima raja i pakla...

Svaki će valjda klub na svetu imati priču kako je grad u njega zaljubljen, kako ne mogu da žive bez huka sa stadiona, pripovedaće o strasti, ali taj je narativ malo teže izvući kada je stalno sunčano, svuda su turisti i fudbal je, eto, pomalo zabava. Zato nam se i dopadala Majorka, u svim tim sezonama koje će se zauvek pamtiti, oni su bili vrtlog radosti i opuštenosti.

Fudbal 23.06.2019 | 14:47
Priča: Majorka pred vratima raja i pakla...
Znamo, pomislićete prvo na onog hitrog Kamerunca, otpadnika iz Real Madrida koji će im ne jednom naplatiti to nepoverenje, ali verujte, za sve je kriv Arijel Ibagaza.

Da nije bilo njega – a jednako je lepo delovao na terenu, onako omalen, vraški nadaren, najbolji Argentinac kojeg se Argentina stidela, za razliku od nekih loših kojima se Argentina ponosi, kao i na igri Championship Manager koju smo tih godina besomučno pikali – možda bi i Majorka, sve sa SamuelomEtoom, ostala tek usputni detalj u storijama o onoj ludoj Primeri, u kojoj bi se svake godine pojavio neki novi “mali” klub u čijim se igrama moglo uživati.

Imali smo tako Deportivo – a on čini polovinu povoda ovog teksta – i Sosijedad, i Seltu, i Viljareal, Alaves...

Majorka je bila nešto drugo, pomalo nefudbalsko podneblje koje se nekoliko godina blesavilo sa najvećima, nonšalantno i baš zato uspešno, a taj sićušni genije iz crvenih zgrada Lanusa bio je epitom čitavog kluba, ne samo zato što je dugi niz godina bio nezamenjiva “desetka” i najbolji asistent.

Ibagaza je igrao lenjo, kao da je sve vreme na plažama Baleara, a ne na terenu. Polako zalazi sunce, toče se kokteli i čuju se neki latino-ritmovi, obnažene cice kreću da uvijaju telima, dok on prolazi između dva igrača i opaljuje šut koji će završiti u mreži ili u moru, svejedno.

Zato mu nigde nije bilo kao na Majorki, i zato ni njoj nije nikad bilo tako lepo kao kada je pleo Arijel Ibagaza.

Da je bio Španac, možda bi se zvao Huan Karlos Valeron – tako je bilo ime čoveka kojeg je doveden da nasledi u crveno-crnom dresu – i bio makar evropski prvak; ovako je ostao samo tiha patnja mnogima od nas.

Svaki će valjda klub na svetu imati priču kako je grad u njega zaljubljen, kako ne mogu da žive bez huka sa stadiona, pripovedaće o strasti, ali taj je narativ malo teže izvući kada je stalno sunčano, svuda su turisti i fudbal je, eto, pomalo zabava. Zato nam se i dopadala Majorka, u svim tim sezonama koje će se zauvek pamtiti, oni su bili vrtlog radosti i opuštenosti.

Igrali su lepršavo, napadački, valjda nije ni moglo drugačije kada ti na klupi sedi Ektor Kuper, a hvatali su tu dobru boju i Luis Aragones i Gregorio Manzano; i po cenu da zaboravimo nekoga, probaćemo sami da se setimo ko je sve igrao za tu Majorku, koja je jedne sezone dogurala do finala Kupa pobednika kupova, i to poslednjeg.

Izgubili su od Lacija, nakon što su se isprdali čak i sa Čelsijem, i to ih možda čini još simpatičnijim.

Ibagaza, dakle, i Samuel Eto, centrirao bi Jovan Stanković, a u špicu bi bio još jedan Argentinac, LeoBjađini. Pa Dani, i on će otići u Barselonu. Engonga i Ivan Kampo, Karlos Roa na golu, Migel Anhel Nadal, tada mnogo poznatiji od svog sinovca, desni bek Loran, pa Nigerijac Finidi, kasnije naravno Venecuelanac Huan Arango i ne toliko uspešna zamena za Etoa, Pjer Vebo... Zaboravićemo nekoga, ali to nije greška, to i znači da ih je bilo mnogo.

Bio je tu makar jedne sezone i Dijego Tristan, mada se zna za koga će on navijati u revanšu koji je pred nama i koji može da odredi sudbinu oba ova kluba. Majorke možda i jasnije i ozbiljnije...

Današnja Majorka, naravno, samo je odsjaj one koju je predvodio Arijel Ibagaza, mada u redovima, sem zaboravljenog Nikole Stojiljkovića (sigurno mu to pada lakše ovde nego da je negde nadomak Sibira?), imaju uglavnom na klupi i momka koji se zove nekako obično španski, kao Huan Serhio Lopez – šalimo se, stvarno se zove Huan Dijego Molina Martines – ali kojem na dresu piše, pazite sad, “Stoičkov”.

Dečko je rođen pre 26 godina, dva dana nakon što je u Ligi šampiona Hristo dao dva gola Austriji iz Beča, drugi savršen, na vrhuncu moći; mada je verovatnije da mu se otac udvarao majci negde oko prvog Barsinog Kupa šampiona.

Vratimo se još jednom u budućnost: Majorka će sa Etoom i Ibagazom u punom naponu i nakon tog finala KPK provoditi vreme u Evropi, nastupaće čak u Ligi šampiona i neće se obrukati, a negde na početku milenijuma stići će i prvi, zasad i jedini trofej. Kup kralja, nikad slađe, posle četiri komada koja su spakovali onom malo poznatijem Realu, madridskom.

Nisu Baleari neko fudbalsko podneblje, ponavljamo, da je narod siromašan kao što je bio, pa i hajde, ali otkako su se tu sjatili Englezi, Nemci i ostali bučni turisti, otkako je Ibica postala, pa, Ibica, teško je sa istom se strašću posvetiti fudbalu, iako je bilo igrača koji su potekli odavde – poslednji je, i to kakav, Marko Asensio...

Majorki u neku ruku nije ni pristajalo da bude stabilni, dosadni prvoligaš, i posle nekoliko godina tavorenja, čupanja i vrludanja, ispali su u Segundu, a potom i rang ispod, da igraju pod Palmom ostrvski derbi sa Atletiko Balearesom i da putuju na stadione na kojima nema više od nekoliko hiljada duša.

Majorka je nekada bila poznata po tome što lako menja trenere, niko se nije zadržavao predugo, čak ni Ektor Kuper, a onda je, kao označena novčanica u mnogo većoj igri nekretnina, menjala i vlasnike, sve dok nije došao konzorcijum na čelu sa Robertom Sarverom.

Plavušan iz Tusona, Arizona, još jedan je Amerikanac koji je sem profesionalnog kluba u nekom od američkih sportova odlučio da uloži i u “soker”.

Vlasnika Finiks Sansa na ovo je podgovorio legendarni Stiv Neš, i sam akcionar na Son Moixu, ali s Amerima, znaju to dobro i navijači Mančester Junajteda i Rome i Arsenala s jedne, i navijači Liverpula s druge strane, nekad dobijete posvećenost, profesionalizam i odmerene investicije, a nekada šizofreniju ili puko izvlačenje profita.

Robert Sarver zasad se nije pokazao kao toliko loš, nakon početnog posrtanja – nedugo pošto je preuzeo stogodišnjaka Majorka je završila na začelju Segunde – ali ono što o njemu znaju poklonici NBA ne uliva poverenje u njegovu benevolentnost.

Na nedavnoj listi 122 vlasnika klubova u četiri najvažnija profesionalna sporta u SAD, Sarver je bio 120. Ne vole ga navijači, nema dobar odnos sa igračima, a sa ljudima koje zapošljava još manje, jer notorno voli da se meša u sve.

Koliko je bilo hrabro što je dao šansu našem Igoru Kokoškovu, toliko ga se brzo i odrekao; ukratko, nije baš čovek u čiju dugoročnu viziju treba verovati, iako govori o izgradnji novog stadiona koji, za razliku od Son Moixa, neće imati prokletu atletsku stazu.

Zato je predstojeći revanš za popunu Primere, nakon prvog meča u Galiciji, toliko važan za Majorku. Deportivo će se vratiti pa će se vratiti, oni su veliko ime, bivši šampioni, ne može se Primera zamisliti dugo bez njih, i tu struktura u APR-u i nije toliko važna. Majorka može da nastrada ukoliko Sarver i Nešnađu neku udobniju plažu ili isplativiji biznis od onog koji mogu da ponude ostrva.

Biće vraški teško, posle 0:2, ali ne bi bilo loše, i to govorimo kao nepristrasni posmatrači, ne samo zato što je Ibagaza bio opak koliko je bio nizak, da ponovo u elitu dođe taj klub koji ne haje baš za rezultate.

Klub koji ima taman toliko strasti da ostane energije za izlazak u toplu noć Palma de Majorke, i da njime kao u toplom rasadniku, niču ili defiluju talenti, igrački i trenerski, pa da posle, popravljenog tena i sa svešću da je to neki život koji vredi živeti, odu dalje.

Izvor: mozzartsport

Foto: Reuters

Komentari / 0

Ostavite komentar