Markova sjećanja: Potpisujem za Zvezdu ili bježim od kuće!

Majka je plakaka kad sam dolazio na Marakanu! Kako je tekla karijera prvog golmana srpske reprezentacije. . .

Fudbal 23.03.2019 | 21:55
Markova sjećanja: Potpisujem za Zvezdu ili bježim od kuće!
Divni dani za Marka Dmitrovića. U trenucima kad je reprezenatcija Srbije razapeta između ohrabrujućeg rezultata u Volfzburgu, početka kvalifikacionog puta za EURO u Lisabonu i trzavica koje u ili oko nje ne prestaju otkako je selektor Mladen Krstajić, golman 27-godišnji golman može da nakrivi kapu, jer deluje da je izdanjem protiv Nemačke zacementirao poziciju prvog čuvara mreže državnog tima.

Niz intervencija, iz kategorije čudesnih, pozicionirale su prvotimca Eibara kao jednog od dobitnika prijateljskog meča sa petostrukim prvakom sveta i još jednom naterale špansku javnost da ka nemu okrene svetla reflektora. Sve povodom načina na koji je branio zicere Timu Verneru, Marku Rojsu, Ilkaju Gundoganu, Liroju Saneu...

Zato ga ovog petka i čuveni Mundo deportivo drži na naslovnoj strani portala, u intervjuu u kome Markoobjašnjava životni o profesionalni put. Počev od dana kad je rodnu Suboticu zamenio Beogradom.

„Napustio sam kuću kad mi je bilo 15 godina, u potrazi za ostvarenjem snova, usled želje da postanem profesionalni golman. Bio sam dete, daleko od doma, roditelja, što kompletno menja način života. Naučio sam da brinem o sebi, da perem veš, usisavam, jednom rečju da – odrastem“, priseća seDmitrović.

Prva ponuda stigla iz Crvene zvezde dok je bio tinejdžer.

„Kad sam u pratnji roditelja otišao da pregovaram sa sportskim direktorom crveno-belih moja majka je sve vreme plakala. I pre toga znao da ću da završim na Marakani. Želeo sam samo za Zvezdu da igram. Kazao sam roditeljima da ću pobeći od kuće ako me ne puste u Zvezdu. Bio je to moj san. Otac me je podržao, iako se suočio sa bolnim saznanjem da mu sin napušta porodicu sa 15 godina. Majka se potresla još više, njene reakcije bile su prirodne, želela je da naslednik odrasta uz nju, a ne u nekom drugom gradu“.

U Beogradu se zaderžao sedam godina. Prve četiri u mlađim kategorijama, preostale tri pri prvom timu,  za koji nikad nije dobio šansu da brani.

„Znao sam zbog čega sam došao u glavni grad. U glavi sam imao jasno označen put dokle želim da stignem. Taj period pomogao mi je da sazrim kao osoba, jer kad potpišete za veliki klub morate da budete spremni na sve. U međuvremenu su mi roditelji dolazili u posetu, olakšali mi taj prelaz iz male u veliku sredinu. O meni su pričali bajke i bio sam srećan, jer sam odlično branio za kadetsku, omladinsku i mladu reprezentaciju Srbije. Ipak, u tom trenutku nisam dočekao debitujem za Crvenu zvezdu i zato sam patio“.

Kad je postao punoletan potpisao je profesionalni ugovor i otišao na prve pripreme sa seniorima. Ali, pošto nije branio, rešio je da se u 21. godini otisne u inostranstvo.

„Bila je to dobra odluka. Ne kažem da su se treneri koji su tad vodili Zvezdu ogrešili o mene, možda nisam bio dovoljno spreman za glavnu scenu – mada, iskreno, mislim da jesam – ali sam gledao ko je sve debitovao pre mene...“.

Usledio je transfer u mađarski Ujpešt. Nije počelo prema očekivanjima - svega 15 utakmica za dve sezone.

„Bilo je to moje prvo iskustvo van granica Srbije. Dobar izbor, jer sam bio blizu rodne Subotice. Svega sat i po vožnje do mojih. Pomoglo mi je i to što sam u timu imao dosta momaka sa Balkana, trenere sa našeg područja. Godinu i po sam proveo u Mađarskoj, od čega sam prvotimac bio samo šest meseci. U tom periodu branio sam redovno za mladu reprezentaciju, s kojom sam se kvalifikovao na Prvenstvo Evrope, preko baraža, izbacivši Španiju, koja je imala šest godina bez poraza, a igrali su Isko, Morata, Muniain... Posle toga, odlučio sam da napustim Mađarsku, jer sam shvatio da ću morati da branim redovno ako želim da sačuvam mesto u selekciji“.

Španski novinari podsećaju da se potom obreo u Čempionšipu, u Čarltonu, koji je u tom vreme bio partnerski klub sa Ujpeštom, zahvaljujući biznismenu Rolanu Dušatelu.

„Branio sam samo četiri ili pet utakmica, nisam se osećao dobro. Nešto je nedostajalo. Nisam uspeo da se prilagodim na engleski stil fudbala. Na sve to, klub je bio u zoni ispadanja, menjao se trener, stavio je drugog golmana, pa sam do kraja sezone bio rezerva. Kako je isti vlasnik držao i Alkorkon ubrzo sam završio u Španij. Iskreno vam kažem, od malena sam želeo da branim na Pirinejima. Zato sam i prihvatio poziv Alkorkona. Rečeno mi je da me je trener gledao na Prvenstvu Evrope mladih reprezentacija i tad rešio da me dovede. Potpisao sam samo na godinu dana, a upravo je taj klub prestavljao prekretnucu u karijeri. Od prvog dana osećao sam da je to – to. Uživao sam“.

Sjajne odbrane u dresu tadašnjeg drugoligaša naterale su pojedine klubove Primere da skrenu pogled ka Dmitroviću. Prvi je reagovao Eibar i leta 2017. doveo ga na period od četiri godine. Već u premijernoj toliko se dobro pokazao da je izabran za najboljeg igrača kluba u sezoni 2017/18.

„Kad je Alkorkon obezbedio opstanak, što se pet kola pre kraja činilo kao nemoguća misija, shvatio sam da je vreme da promenim opet sredinu, da se oprobam u La Ligi. Bio sam na odmoru u Turskoj sa bivšom devojkom, kad me je pozvao agent i saopštio da me Eibar želi. Sve je bilo završeno za jedno veče. Narednog jutra sam doputovao u Baskiju na lekarske preglede i potpis ugovora. Definitivno, najznačajniji korak u dosadašnjoj karijeri“, uverava Marko Dmitrović, koji je šansu da brani dobio slučajno, ali ju je zgrabio oberučke“. U tom trenutku Eibar je imao Asiera i Đoela, već dokazane u Primeri. Nisam želeo da budem treći golman, da sedim na tribinama. Niko ništa nije mogao da mi garantuje, međutim, kad se Đoel nesrećno povredio u uvodu sezone, shvatio sam da ljudi cene moje kvalitete i da me vidi kao rešenje na duge staze“.

Baš kao i reprezenatcija Srbije. Jer, ako ovako nastavi, gledajući trenutne okolnosti, izgleda da smo dobili golmana za narednih nekoliko ciklusa.

TEŠKO ĆU NAĆI BOLJI KLUB OD EIBARA

Privodi Marko Dmitrović drugu sezonu u dresu baskijskog kluba. Oba je bila prožeta i povredama, ali je pokazao mentalnu snagu i vratio se među stative. Možda je nagovestio i prelazak u jaču sredinu.

„Ako budem odlazio iz Eibara, ponuda mora da bude baš dobra i za klub i za mene. Uostalom, mislim da ću teško naći klub poput sadašnjeg, u kome se tako komotno osećam i u kome mogu da branim na najvišem nivou“.

Ugovor mu važi do leta 2021. godine.

„Svake godine klub napreduje. Ako zadrži liniju rasta vidim ga kao stabilnog člana elitnog ranga, koji se neće boriti za opstanak, već za plasman u evropska takmičenja“, kaže Dmitrović.

Izvor: mozzartsport

FOTO: Reuters

Komentari / 0

Ostavite komentar