Priča: Debeli, zubati, stari naš Ronaldo...

Ukus i miris, putenost i razvrat, seks i lepota, čudo i realnost. Istina je bila sve što smo verovali da je on, davao nam je nadu, danas se mnogi sa strastvenim uzdasima sećaju njegovih saigrača i protivnika, a on je bio iznad toga, iznad svih, naša mašta, smelost, žudnja i svetlo. . .

Fudbal 17.08.2018 | 00:00
Priča: Debeli, zubati, stari naš Ronaldo...
Kad je ono skoro umro Oliver Dragojević, neko je već – možda je to bio neki dobar novinar, kao Boris Dežulović, ili je to bio neko ga je već znao, ili tek neko ko je odrastao na Prokurativama – napisao kako je Split čoveka koji je taj grad proslavio maltene kao Hajduk nazivao “Ćoro”, i da bi to svuda, sem u Splitu, i kod ljudi koji su Olivera znali, bila uvreda.

Samo, eto, nije bila uopšte – Ćoro je bio njihov, i znao je da je njihov, da je to onako, od milošte, pa se nikad ne bi uvredio, vele da je posle i sam sebe tako umeo da predstavi.

Tako sam se, kao da sam dobar novinar, ili da sam neko ko ga je već znao, ili tek neko ko je odrastao na “Quelli che il Calcio”, osećao ovih dana kada su svetski mediji užurbano javili da se Luis Nazario da Lima, nekima poznat i kao Ronaldo, na Ibici teško razboleo, te da je hospitalizovan, te da se ne zna šta je s njim, i kada su ljudi oko mene počeli da se frljaju njegovim nadimcima.

Zubati Ronaldo. Stari Ronaldo. Debeljuca.

Neko ko bi gledao sa strane možda bi pomislio da bi se uvredio Ronaldo, ili bismo se uvredili mi, ali jok, čak nije imalo nikakve veze što su glasine, kako to obično ume da se desi, bile preuveličane – ispostavilo se da je Ronaldo imao “samo pneumoniju”, a ko je ikada bio na Ibici zna da to može da znači mnoooogo stvari – to, napose, uopšte nije bilo važno, niti ikome ko ga je znao i ko ga je gledao mogu da zasmetaju nadimci koji bi se objektivno dali nazvati posprdnim.

To jeste Zuba, i to jeste Debeli Ronaldo. Ali to je naš Zuba, i naš Debeljuca, i ne bismo ga dali ni za tri Ibice, pet Reala, četiri mladosti, dve Lige šampiona ni za čitavu diskografiju, neka se ne ljute romantičniji među vama, neka ne protestuju nacionalističkiji među vama, Olivera Dragojevića. To je zato što mi u tim klipovima, za razliku od klinčadije kojoj se mora objašnjavati da je bio jedan Ronaldo pre ovog Ronalda, uopšte ne vidimo nabreklu stomačinu, okruglu glavu i debele prste što vodaju neku novu cicu – predstavljaju je kao modnu dizajnerku, i to je sasvim okej – po sredozemnim ostrvima.

Da, neki pogledaju taj video i pročitaju tu vest i učini im se da je to kakav ispušeni lik što troši svoje pare, a oni malo obrazovaniji možda se i zapitaju “šta bi bilo kad bi bilo”, i počnu da pričaju o povredama i o nesrećama i o onom čudnom finalu Svetskog prvenstva, ravno su dve decenije od tada, koje nikad neće prestati da intrigira javnost. A mi neki, odrasli na Meaci i na Kamp Nou i na Santjago Bernabeu i na Kopakabani – samo probajte da nam kažete da nikada nismo kročili ni na koju od ovih lokacija! – mi vidimo neke druge stvari.

Gol Komposteli, koji je takav da tehnički urednici dnevnih listova pokušavaju da ga dočaraju i nacrtaju i godinama nakon događaja.

Najbolju igru na svim mundijalima koji su ikada održani, a to nije čak ni finale u Japanu, u naše rano popodne kada se igra sa Oliverom Kanom i svim Nemcima, i zaokružuje skor od osam golova na jednom Svetskom kupu, nego meč koji Brazil dobija četiri godine ranije, u Francuskoj, kada ga daje Van der Saruna pas Rivalda.

To što je Ronaldo odigrao protiv Holandije, ta lakoća pokreta i taj strah defanzivaca narandžastih, koji su izgledali kao zečevi uhvaćeni u farove, to je, oprostiće nam i on, samo dobilo na značaju kada se dogodila ona mitska povreda, ili šta je već bilo zvanično objašnjenje za misteriju što je Ronaldo igrao finale protiv domaćina, samo što ga uopšte igrao nije.

Vidimo, dalje, i dva miliona golova koje je dao. Dva miliona, da.

Greška? Ne bismo rekli, ako lažemo mi, onda laže Pipita, toliko ih je Gonzalo Iguain izbrojao i zapamtio, tako je rekao, dva miliona golova postigao je Luis Nazario da Lima i ja sam svaki odgledao i odglumio i samo sam hteo da budem pomalo on.

(Nije usamljen, i Zlatan Ibrahimović odrastao je sa posterima Ronalda, i sve što je genijalni švedobalkanac ikada uradio bila je verna kopija – i svaka mu čast! – njegovog idola.)

Vidimo elastiku, vidimo brzinu kakvu niko nije dotad imao, makar ne u sazvežđu sa tehnikom, i iako smo zakačili Maradonu i iako smo imali ljude da nam pričaju o Peleu, ovo je bila kombinacija te dvojice za našu generaciju, i nismo hteli da ga damo nikome, i kako drugačije da ga nazoveš nego “O Fenomeno”.

Evo digresije u vidu malog ličnog priznanja, pre nego što me se optuži za skliznuće u nepopravljivu nostalgiju i/ili onostrano: nikada, ili makar ne u datom momentu, nisam voleo nijedan tim u kojem jeRonaldo igrao. Nikada nisam mogao da navijam da on bude najbolji na terenu, i voleo sam da ga mrzim i u isto vreme sam mrzeo što ga toliko volim, jer niste mogli da ga ne volite ako vam je mio fudbal, ako vam je mio Brazil, ako vam je mio život.

Davno pošto je Ronaldo prestao biti Ronaldo, naleteću na kultnu knjigu Petera Esterhazija, kojeg je samo smrt sprečila da postane dobitnik Nobelove nagrade – kao što je, uostalom, Ronalda samo povreda, pa još jedna, pa još jedna, sprečila da postane Najveći Ikada, iako je to umnogome bio, što važi i za Pisca? – i koji je o fudbalu pokatkad pisao lepše nego što je fudbal to zasluživao (a sigurno lepše, uprkos tome što je upoznao i Florijana Alberta i što mu je drugi komšija bio Hidegkuti, nego što je to hortijevski, dakle postnađovski, mađarski fudbal zasluživao!), i u njoj, “Nemačka u šesnaestercu” je prevod, mada na mađarskom ima neku drugu auru, u njoj tek usput, onako kao suvi list, citat o Brazilu.

“Evo, tu su Brazilci, koji nisu realnost, a ipak postoje. Istina je sve što verujemo da jesu, da znaju da štopuju u vazduhu, da stoji sve ono o plesu, o pesku, o Kopakabani. Da postoji nada. I preplanule žene. A to brazilsko u našem srcu nije svet snova, nego je šansa za čudo koje je u nama, prilika našoj mašti, smelosti, žudnjama; Brazil je naprosto svetlo, svetlo koje je zatajeno ili skriveno u nama.”

E to je, otkako smo čuli za njega dok je kao tinejdžer grejao klupu Romariju i Bebetu na Svetskom u Americi, i kad je prešao u PSV kao najskuplji mladi Brazilac svih vremena – tada se znao red: prvo Holandija, pa u Španiju, ne kao ovi njegovi nedostojni naslednici što odmah ulete u novce, sponzorske ugovore i šarene kose – i kad dođe u Barsu, to je nama bio Ronaldo, ponavljam, čak i ako nismo želeli da osvoji svaki pehar na koji se zatrči.

Ukus i miris, putenost i razvrat, seks i lepota, čudo i realnost. Istina je bila sve što smo verovali da je on, davao nam je nadu, danas se mnogi sa strastvenim uzdasima sećaju njegovih saigrača i protivnika, a on je bio iznad toga, iznad svih, naša mašta, smelost, žudnja i svetlo. On je bio Brazil u koji smo se zaljubili i od kojeg nismo odustali ma koliko puta da je taj Brazil pokušavao da nas prevari i ostavi i da nađe drugog i da nam kaže da je odlučio da se smiri i bude racionalan i nađe stalan posao.



To je i ostao, čak i ako u ovom tekstu neće biti statističkih podataka, valjda je važnije, to je već neki bolji novinar napisao, važnije je kako ti oči zasijaju kada neko kaže Ronaldo a ti znaš koji Ronaldo.

Onaj zbog kojeg je ceo stadion na nogama – u Italiji, u Španiji, u Francuskoj, u Engleskoj, u Brazilu, u Mongoliji – jer kada on uzme loptu na centru, možda će predriblati sve do jednog beka, a onda to uraditi opet.

Nisam veliki stručnjak za fudbal, volim ga trapavo i amaterski, kao i većina čitalaca, valjda se zato tako dobro razumemo (sem kada pišem o Liverpulu, je li, tada smo na zaraćenim stranama?), ali jedno znam: niko nikada nije trčao s loptom kao Ronaldo.

I niko je nije voleo kao on, a ta je ljubav bila uzvraćena, i još traje, ma koliko centimetara da mu je danas obim kaiša, ma koliko da su mu pluća zanemoćala od slanog vazduha Ibice ili od nečeg manje bezazlenog...

Neka mi oproste dvojica najvećih igrača današnjice, od kojih je jedan njegov imenjak, ali Luis Nazario mnogo je manje ličio na superspremnu mašinu napravljenu u kakvoj laboratoriji i izmuženu do krajnjih granica ukusa, i to ne samo zato što su ga povrede urnisale, mada ima i toga; bio je najbolji, a bio je čovek, sa svojim rupturama, sa svojim depresijama, sa svojim nestajanjem, sa svojim kapricima, sa svojim tugovanjima

Bio je jedan od nas, a bio je Fenomen. Kao niko nikada pre ni posle njega.

Znao je to i ser Bobi Robson, prvi među jednakima. Te noći kada je Kompostela postala neki faktor u našim životima, vele da je prekrasni Englez video šta je uradio Ronaldo i odmah se uhvatio za glavu, onako, da prekrije sebi oči; španski su novinari sutradan napisali da je gospodin Robert Vilijam – nikada neće prestati da nam nedostaje! – sebe oslepeo jer nije mogao da shvati da neko tako igra, ali pre će biti da je u tom trenutku ukapirao da ništa lepše nikad neće videti i da bi mogao od tog trenutka, dvanaesti je oktobar 1996, iza dvadesetdva časa po lokalnom vremenu, da prestane da gleda fudbal, zauvek.



Važnije je sve to od pukog nabrajanja njegovih uspeha, važnije je to čak i od onog leta kada je svaki pripadnik romske nacionalne manjine, a bogme i brojni pripadnici nacionalnih većina u nas, nosio bizarnu frizuru sa samo šiškama napred, i kada je najvažnija fudbalska nacija na svetu prišila sebi petu zvezdicu na srce.

Važnije je to, zapravo, od svega što će oni racionalni među nama pokušati da vam prodaju; kao, mogao je on više samo da nije bilo povreda.

Jok, baš nas briga, ni sa ovim što je uradio ne znamo šta ćemo, bilo je taman koliko treba jer više ne bi bilo humano, jer bi se onda danas neki uvredili kada ga vide tako zadriglog na Ibici, i pomislili bi da ne smeju da ga nazovu Debeljuca, ni Zuba, ni “Stari”.

A ovako bismo im uvek odbrusili: možete da ga zovete kako hoćete, jer on je naš, kao što niko posle njega nije bio.

Izvor: mozzartsport

Foto: Action Images

Komentari / 0

Ostavite komentar