Vazduhoplovstvo: Ko štiti nebo BiH?

Hrvatska i Srbija imaju sopstvena vazduhoplovstva, dok se Crna Gora oslanja na NATO. U najtežem položaju je BiH, država na razmeđi Istoka i Zapada.

Bosna i Hercegovina 11.06.2018 | 12:46 Prema tvrdnjama pojedinih analitičara, bivša Jugoslavija (SFRJ) imala je moćne oružane snage – računalo se da je nekadašnja JNA bila četvrta vojna sila u Evropi.

Ratno vazduhoplovstvo brojalo je oko 400 aviona, među kojima 98 aparata MiG-21 i 16 lovaca MiG-29. Ali, raspad države učinio je svoje. Značajan dio te avijacije uništen je u ratovima devedesetih godina u BiH i Hrvatskoj, te intervenciji NATO 1999. godine.

Od petog maja nebo Crne Gore štite avioni NATO (Italije i Grčke), čime je ova zemlja zaokružila odbrambeni sistem kao članica Sjevernoatlantskog saveza. Hrvatska, takođe članica NATO, ima zastarjele borbene avione MiG-21, ali bi uskoro trebalo da dobije izraelske avione F-16 Barak.

Srbija, s druge strane iz Rusije nabavlja MiG-29, takođe letjelice starijeg datuma proizvodnje koje se, barem teoretski, mogu suprotstaviti pojedinim zapadnim avionima.



Oružane snage BiH imaju veoma skromnu vazduhoplovnu opremu i sredstva - svega nekoliko zastarjelih helikoptera koji se s velikim poteškoćama koriste uglavnom u slučajevima gašenja požara ili drugih prirodih nepogoda. Za modernije letjelice, posebno borbene avione, BiH nema novaca, a upitna bi bila i politička saglasnost u vezi s njihovom nabavkom, piše "Dojče vele".

Vojni analitičar iz Sarajeva Nedžad Ahatović kaže za pomenuti portal da će eventualna nabavka vojnih aviona zavisiti i od opredjeljenja BiH da se pridruži NATO i postane članica EU ili da pod pritiskom prihvati uticaj Rusije.

"U normalnim okolnostima opremanje Oružanih snaga BiH adekvatnim vojnim letjelicama bilo bi realno očekivati u dvije faze. U prvoj, BiH bi mogla nabaviti jeftinije elisno-mlazne podzvučne avione kakav je Super Tucano, prvenstveno zbog malih troškova upotrebe. Tek u drugoj fazi i nakon pristupanja NATO u BiH bi se moglo razmišljati o sofisticiranim, supersoničnim borbenim avionima", kaže Ahatović.

Zagrebački vojnopolitički analitičar Igor Tabak kaže da vazduhoplovstvo, a i oružane snage uopšte, uveliko zavise od količine novca koju je pojedina država spremna da izdvoji.

"U slučaju Hrvatske, u pitanju su relativno skromni iznosi, a nastoje se održati sposobnosti koje su teškom mukom stečene proteklih desetljeća. Hrvatska je tu svoj problem privremeno riješila, iako starost odabranih izraelskih aviona jasno govori da će se za koju godinu morati iznova promišljati isto ovo teško pitanje - pitanje opstanka i budućnosti Hrvatskog ratnog zrakoplovstva i sposobnosti vlastite zaštite zračnoga prostora", kaže Tabak.



Za razliku od Srbije koja povećava postojeću flotu MIG-29, Hrvatska je zakoračila u veliku logističku i tehničku promjenu koja će, ističe sagovornik "DW".

"Činjenica je da Hrvatska nije odabrala nove letjelice. Dakle, ti su avioni tek malo mlađi od naših postojećih, iako su primjetno moderniji. Tako je Hrvatska zamijenila kasne MIG-21 s relativno ranim F-16. Ti su avioni u Izraelu iznimno oštro korišteni dugo vremena i njihova budućnost uveliko ovisi o programima održavanja i prilagodbi na NATO standarde koje tek treba ugovoriti i provesti", ističe Tabak i dodaje da će o svemu tome biti govora tek poslije.

Beogradski vojnopolitički analitičar Andrej Mlakar priznaje da Srbija ne može parirati NATO, posebno ne u avijaciji, ali je odlučila sačuvati vazduhoplovstvo kako ne bi plaćala čuvanje svog neba i kontrolu vazdušnog saobraćaja.

"Put ka očuvanju napravljen je nabavkom šest lovaca MiG-29 iz Rusije prošle godine, koji se sad remontuju i s čime će Srbija sa još postojeća četiri dobiti eskadrilu lovaca s kojima će moći da čuva vazdušni prostor i ispunjava zadatke iz 'air policing' i ništa više od toga. Zapravo, Srbija je kupila vrijeme od nekih 10 godina, poslije čega će neminovno ponovo doći na red kupovina novih lovaca ili ponovna nabavka polovnih. Po meni, bolje je bilo opredijeliti se za nove lovce iako je to veoma složen i komplikovan proces", naglašava Mlakar.

Kojim će putem modernizacije vazduhoplovstva krenuti još "neutralne" balkanske zemlje, zavisi od njihovog strateškog opredjeljenja, ali i međunarodnih prilika i uticaja velikih sila, piše "DW".

Mlakar smatra da za Srbiju sadašnje stanje "neutralnosti" dugoročno nije održivo i da je riječ o propagandi.

"Kako biti član Partnerstva za mir (PZM) i imati intenzivnu vojnu saradnju sa Sjeveroatlanskom alijansom s jedne, te vojne vježbe s Rusijom s druge strane, a govoriti da smo neutralni? Odnosi između Rusije i NATO su permanentno zategnuti. Ako smo neutralni, zar ne bi trebalo izbjeći vježbe s Rusijom i programe saradnje s NATO koji su svakako intenzivniji? Ovdje se radi o oživljavanju priče iz doba bivše JNA kada smo bili neutralni i nesvrstani. Sigurnosni izazovi sa kojima se Srbija danas suoačava drugačiji su od onih iz devedesetih godina. Za sad najveća prijetnja Srbiji ne dolazi od NATO, nego od organizovanog kriminala, migracija, terorizma i povratka ratnika sa Bliskog istoka", govori Mlakar za "DW" i pojašnjava da su to više izazovi za policiju i civilne službe, nego za vojsku i avijaciju.

Analitičari ističu da na bezbjednost regiona utiče i ruski faktor te da prilike na Zapadnom Balkanu zavise i od odnosa NATO-Rusija.

Nedžad Ahatović vjeruje da bi bilo "razborito" da pojedini politički faktori u BiH i Srbiji shvate da neće moći još dugo zadržavati širenje NATO na Balkanu.

"Blokada ruskog uticaja u ovom dijelu Evrope od strateškog je interesa za Zapadnu vojnu alijansu. Novih podjela granica na Balkanu neće biti, a priznanje Kosova kao nezavisne države te normalizacija ustava i političkog sistema u BiH je neminovnost. Za BiH i Srbiju jedini logičan put je punopravno članstvo u Evropskoj uniji i NATO, što će na kraju odrediti i strukturu njihovih odbrambenih sistema, time i avijacije", zaključuje Ahatović.

Izvor: DW