Tragične ljubavi poznatih pisaca

Koliko su ljubavi velikih pisaca za književnu scenu bitne i da li su velikani pisane riječi pronalazili inspiraciju u svojim muzama, saznajte u nastavku. . .

Zabava 09.12.2017 | 21:42 Pored boginja, istorija pamti mnoge žene koje su nadahnjivale umjetnike u njihovom stvaralaštvu, i ostale zapamćene kao fatalne. Žene neobične ljepote i izražene inteligencije, nježne i mirne ili preke i strasne, bile su i ostale vječna inspiracija za pisce i pjesnike. Iako su mnoge izabrale da budu samo „titule u tuđem životu“, one su iz sjenke postale vodilje.

Kažu da su sve prave ljubavi tužne, a da ljubav kao strasna i neobjašnjiva, nesumnjivo nosi i dozu ludosti.

Andrić, Laza Kostić, Crnjanski, Jesenjin, Niče, Petrarka, Radičević, Hemingvej, Tolstoj, Bulgakov – oni su neosporno odlično pisali, a kako su voljeli?

Ivo Andrić

Nadu da prava ljubav postoji, da je beskonačna i da živi i poslije smrti zaljubljenih uliva nam životna priča Ive Andrića, jedinog Nobelovca sa naših prostora, čoveka koji je trideset godina volio i čekao jednu ženu.

U njegovom književnom opusu srećemo mnoštvo ženskih likova, seoskih i gradskih djevojaka, ali samo jedna od svih njih je Jelena, žena koje nema. U ovoj pripovijeci Andrić je iznio osjećanja za koja niko nije ni slutio da zaista postoje duboko u ovom skrivenom srcu. Svi su mislili da je Jelena samo plod piščeve mašte, ne sluteći da ona zaista i postoji. Andrić iskreno voli jednu ženu koja ne može biti njegova – pa je zato nema.



Poznat po svojoj zatvorenosti, dugi niz godina je bio ljubomorni čuvar svoje tajne. Neki su ga smatrali samotnjakom, ne znajući da je bio zaljubljen u Milicu Babić-Jovanović, kostimografkinju Narodnog pozorišta u Beogradu. Ženu svog prijatelja Nenada Jovanovića, ženu koju nema, ali koja se kao plod njegove mašte često sreće kod njega na raznim mjestima, u stihovima, u prozi, u pjesmama, pričama, daleka, divna, nedostižna!

Andrić gotovo sva svoja pisma potpisuje nadimkom koji mu je Milica dala – Mandarin. U ovu ljubavnu igru uplela se i Milica, njene simpatije postale su sve očiglednije iako je bila udata. Andrić, ne nadajući se ničemu, strpljivo je čekao.

Godinu i po dana poslije smrti Miličinog supruga, postala je Andrićeva žena, vjenčali su se i tek tada, kada je postala ona koju ima, priznao je da je pišući priču Jelena, žena koje nema imao na umu svoju sadašnju suprugu.

Čak i stari, šezdesetogodišnji Andrić nastavlja sa svojih putovanja da piše ljubavna pisma u kojima se poput mladića, udvara svojoj supruzi, što svjedoči o ljubavi koju breme vremena ne može umanjiti. Srce koje je zaljubljeno, to je mlado srce, bez obzira koliko godina ono broji.

Laza Kostić

U jednoj od najljepših srpskih ljubavnih pjesama XX veka Santa Maria della Salute Laza Kostić je ispjevao cio svoj život pre nje, njeno postojanje, misterioznu smrt, život poslije nje kao i ponovni susret sa njom na onom svijetu. Santa Maria della Salute je pjesma koja čitavim nizom stihova govori i ćuti o Lenki.

Ljubav Lenke i Laze postala je legenda, a od pjesnikovog imena njeno ime neodvojivo.



Lenka Dunđerski bila je najmlađa ćerka Lazinog prijatelja Lazara Dunđerskog, dvadesetogodišnjakinja, koja je plijenila lepotom i mladošću. Zavela je trideset godina starijeg pjesnika koji nije mogao da savlada bujicu emocija koje su počele da ga obuzimaju. Međutim, kao častan i ugledan čovjek bio je svestan razlike u godinama i svega što ta razlika nosi.

Mnogo godina prije nego što su se upoznali, Lenka je slušala priče o njemu, čitala njegovu poeziju, a divljenje koje je osjećala kasnije se pretvorilo u ljubav. Pjesnik obuzet silinom osećanja, razapet između moralnog i emotivnog, na sve načine pokušavao je da se odupre snažnom osjećanju – bježao je u manastir, pronalazio prosce za Lenku… A što je više bježao to joj je bio bliži. O snazi ove ljubavi govori i Lenkina izjava da bi se udala samo za nekoga kao što je Laza Kostić.

U amanet ove ljubavi ostala je i prva posvećena pjesma Gospođici L.D, pjesma obavijena velom tajni u kojoj se naziru najnježniji osjećaji koje pjesnik gaji, ali ih izriče u prijateljskom zagonetnom tonu.

Sve do nastanka Santa Maria della Salute ovo je bila njegova najdraža pjesma. Posljednji, očajnički korak u svom bijegu od velike ljubavi, pjesnik je napravio prihvatiši prijedlog svog prijatelja i nesuđenog tasta da se oženi Julijanom Palanačkom, koja je svog „Lazu“ vjerno čekala punih dvadeset godina.

Dva mjeseca od ovog događaja dogodila se tragedija. Jelena-Lenka Dunđerski je preminula, na svoj 25. rođendan. Kružile su razne glasine oko njene iznenadne smrti, a kako pouzdanih informacija nema, njena smrt je ostala tajna, a kao zvanična verzija se uzima ona koju je saopštila njena porodica, da je preminula od tifusne groznice.

Za ovaj tragičan događaj Laza je saznao dok je tokom bračnog putovanja boravio u Veneciji. Obuzet neizdrživom tugom, skrhan i očajan, otišao je u crkvu Gospe od Spasa (Santa Maria della Salute) i pod okriljem njene grandiozne lepote, dugo se molio i plakao u sebi, suzama toliko teškim da iz oka ne mogu da ispadnu, i potpuno nesvjesno već tada počeo je da piše stihove najljepše oproštajne ljubavne pjesme.

Miloš Crnjanski

Mladog, učenog čovjeka, vječito sa knjigom pod miškom, sa dobrim držanjem, lijepim odijelom, ekstravagantnog zanesenjaka zavela je ćerka bivšeg dvorskog savjetnika i pisca, Dobre Ružića. Važila je za jednu od najljepših djevojaka Beograda. Svi koji su ih poznavali, o njima su govorili u jednini – Miloš Crnjanski i Vida Ružić, kasnije Crnjanski.

Pošto se njena porodica protivila ovoj vezi riješila je da pobegne i ode u Pariz. Na ulasku u voz, na tužnom rastanku Miloš je obećao da će joj pisati. Bura emocija koja je napadala pjesnika, kao vječitog sanjara, natjerala ga je da krene na put vođen srcem. Bez razmišljanja je ostavio sve, i već sutradan bio u Parizu pored Vide. Od mladog novinara Crnjanski se izdigao u pjesnika i romansijera najvišeg reda.



U emotivnom životu, iako oženjen i zaljubljen, bio je i ženskaroš.

Vida je o ljubavnim izletima njenog Crnjanskog govorila: Mnogo je volio žene. U Londonu sam ga lično viđala na ulici sa damama, on zastane, uplaši se. A ja samo mahnem rukom, znam da će doći kući. Poslije mi sve ispriča.

Bez obzira na njegove nestašluke, Crnjanski je obožavao svoju suprugu. Dijeleći sa njim radosti njegove slave i gorčinu njegovog stradanja, Vida je ostala sa Milošem do kraja života. U jednoj svojoj knjizi napisao je da je ona jedina sreća u njegovom životu.

Kažu da su njegove posljednje izgovorene riječi bile dokaz večne ljubavi: Vode i Vido. Njegovi prijatelji tvrde da je u posljednjem času ponavljao želju da kada dođe vrijeme, njegova supruga počiva pored njega. Život bez Miloša za Vidu je izgubio svaki smisao. Poživjela je još toliko da zavješta sredstva za osnivanje Zadužbine Miloš Crnjanski, a onda, deset mjeseci kasnije, preminula je sa njegovim stihovima na uzglavlju:

A kad mi glas i oči dah upokoje, ti ćeš me, znam, uzeti u krilo svoje.

Ona je sahranjena u grobnici porodice Ružić na Novom groblju, a on u Aleji zaslužnih građana. Posljednja želja Crnjanskih da počivaju u istom grobu nije ispunjena.

Sergej Jesenjin

Dvadesetih godina prošlog vijeka dogodila se burna ljubav između Sergeja Aleksandroviča Jesenjina, slavnog ruskog pjesnika, i balerine Isidore Dankan, Amerikanke koja se smatra majkom modernog plesa.

Njihova ljubav bila je pravi požar – plamen strasti među njima je romansu pretvorio u dramu. Njihova priča ostala je upamćena kao jedna od najvećih ali i najbolnijih ljubavnih priča svih vremena. Ni to što je ona znala tek po neku riječ ruskog jezika, a on tek poneku engleskog, ni to što je osamnaest godina bila starija od Sergeja, pa ni mišljenje javnosti nije spriječilo da se među njima dogodi ljubav koja nije poznavala granice.

Ona je na prijemima i književnim večerima plesala, a on čitao svoje stihove. U tom ljubavnom zanosu i njihova kreativnost je rasla. Isidora i njen voljeni Sergej Aleksandrovič odlaze u Ameriku, gdje pjesnik željan slave, uspeha i ljubavi, nije bio prihvaćen. Isidora je na svaki način pokušavala da predstavi svog „anđela“ javnosti, priređivala književne večeri, organizovala prevođenje i objavljivanje njegovih pjesama, ali uzalud.

Van granica Rusije Jesenjina su vidjeli samo kao „privezak“ slavne plesačice. Zbog ovakvih događaja Jesenjin se osetio odbačenim i padao je u depresiju, poklanjao je njenu odjeću prijateljima, ostavljao tone slomljenih boca i bahatio se do neprepoznatljivosti.



Problematični, nezadovoljni pisac je sve češće tukao Isidoru. Na jednom od njenih koncerata je pijan Jesenjin izazvao takav skandal, da je balerina lično pozvala policiju koja ga je odvezla u psihijatrijsku bolnicu. Kada se poslije tri dana vratio kući, nije više u njoj vidio vatrenu igračicu nego jednu ne baš privlačnu staru gospođu.

Vratio se u Rusiju, a jednom je govoreći o njoj izgovorio: ,,Eh, kako me je voljela ta starica!“

Nakon što je napisao svoju posljednju pjesmu ''Do viđenja druže'', do viđenja sutradan je presjekao vene, zapalio cijev od grijanja, a šal koji mu je Isidora poklonila, koji ga je tako bolno podsjećao na nju, zavezao oko vrata i presudio sebi.

Poslije ove velike tragedije, balerina se potpuno povukla iz umetničkih krugova. Dvije godine nakon smrti supruga, sudbina je htjela da šal – njen uvek prepoznatljivi detalj, presudi i njoj. Dok je jedan kraj ešarpe bio obmotan oko njenog vrata, drugi se zapetljao u točak automobila koji se kretao. Prijatelji kažu da su njene posljednje riječi pre ulaska u kobni auto bile: „Zbogom prijatelji, odlazim u vječnu slavu!“

Isidora je jednom prilikom svojim studentima otvorila dušu i rekla da je najveća stvar u životu ljubav. Ljubav Jesenjina i Isidore Dankan, koliko velika toliko i bolna, donijela je koliko radosti toliko i tuge.

Izvor: Kurir/Stil