Analiza: Praljak pomno režirao smrt

“Slobodan Praljak nije ratni zločinac! S prijezirom odbacujem vašu presudu!”, uzviknuo je Praljak, jedan od optuženika za ratne zločine i udruženi zločinački pothvat iz hercegovačke šestorke, prije nego je pred svima u haškoj sudnici popio nepoznati otrov, od kojega je uskoro preminuo u bolnici.

Region 30.11.2017 | 08:03 Bio je to očigledno unaprijed smišljen i proračunat čin osuđenog ratnog zločinca, koji je izabrao slobodnu smrt kako bi u svom plemenu ostao zapamćen kao mučenik za "našu stvar", piše hrvatski ''Indeks''.

Da mu je to u dobroj mjeri uspjelo, pokazuju i prve reakcije hrvatske političke klase, kao i u većini hrvatskih i hercegovačkih medija, u kojima se piše o "časnom generalu", "heroju" i "antologijskom činu", dok se u komentarima članaka masovno oplakuje Praljkova samoizabrana smrt te bjesni zbog svjetske zavjere protiv Hrvatske i, naravno, domaćih veleizdajnika.



Stasiti je Praljak sebe oduvijek smatrao figurom većom od života, a to je dokazao i svojim posljednjim riječima - u kojima je o sebi govorio u trećem licu - i odlukom da teatralno u sudnici i uživo u televizijskom prenosu popije dozu otrova iz, kako se čini, male ampule. Iskolačio je oči, nagnuo glavu unazad i energično strusio otrov u širom otvorena usta, kao diplomirani reditelj koji je iza sebe imao i uspješnih predstava i filmova, neupitno svjestan i sposoban inscenirati dramatičan trenutak.

Samoubistvo kao reality show

Na početku nije bilo jasno šta se dogodilo, iako je svakome ko je gledao prenos iz sudnice uživo bilo jasno kako se dogodilo nešto neuobičajeno. Sudac je pozvao sljedećeg optuženog Milivoja Petkovića da ustane i sasluša svoju presudu, koji je to učinio, a onda se u offu moglo čuti kako Praljak govori da je popio otrov i tada je nastala pometnja.



Praljak je svoje samoubistvo zapravo pretvorio u reality show, u kojem se skrivena bočica otrova figurirala kao standardni scenski rekvizit kojim se kod nesofisticirane publike navikle na poetiku Thompsonovih budnica i dramatične preokrete iz sapunica - a to je bila Praljkova ciljna skupina - može lako izazvati šok i probuditi emocije.



Ukratko, Praljak je pomno i uspješno izrežirao svoju javnu smrt, kako bi u drugi plan ili, još bolje potpuni zaborav, gurnuo svoj život. Jer nakon što je osuđeni ratni zločinac popio otrov, odjednom su mnogi odmah zaboravili da je on - osuđeni ratni zločinac. Nema smisla biti sitničav i poricati da je sve to zamislio i izveo zaista maestralno.



Baš kao što je bio efikasan u ratnim zločinima, bio je i u inscenaciji vlastitog mučeništva. Par mililitara otrova trebale su ga pretvoriti u žrtvu.

Želio je da zaborave razaranja i ubistva

Kroz svoju je teatralnu smrt Praljak želio izbrisati zločine za koje je osuđen i od ratnog zločinca postati mitski nacionalni mučenik. Naročito perfidno u tom planu jest što se time hipoteka Praljkovih brojnih ratnih zločina - za koje ni on sam u odbrani nije poricao da su počinjeni, ali je sebe izuzimao od bilo kakve odgovornosti za njih! - prenosi na leđa svih onih koji će ga ubuduće slaviti.



Njegovu individualnu krivicu ispijanje otrova trebalo je pretvoriti u kolektivnu krivnju svih Hrvata. Naime, baš to je direktan rezultat ako se kao nova neupitna istina uzme predzadnja Praljkova rečenica ("Slobodan Praljak nije ratni zločinac!"), ako se pristane na implicitnu emocionalnu ucjenu koja je bila ukalkulisana u Praljkov potez.

Njegovi ratni zločini i beskrupuloznost trebaju postati naši. Na to ne da ne treba pristati, nego se treba odlučno suprotstaviti takvom narativu i uzdizanju jednog ratnog zločinca u status nacionalnog heroja i mučenika.

Praljkove žrtve nisu imale luksuz slobodno odlučiti o svojoj smrti
 
Već sada se mogu čuti fantazije o "nevinosti generala" i o tome "ko ga je natjerao na taj čin", no zašto Praljku oduzeti slobodnu volju? Kao što se odlučio počiniti ratne zločine za koje je osuđen, tako se odlučio i na dramatično i javno okončanje vlastitog života. Odlučio je i da ne može preuzeti odgovornost za svoje zločine i presudu koja je iz njih proizašla. To je bilo njegovo pravo.

Dapače, s obzirom koliko je već proveo u pritvoru, Praljak bi i s potvrđenom kaznom bio na slobodi za dvije-tri godine. Izabrao je pokušati postati simbolom ili kuriozitetnom fusnotom kako ne bi morao izdržati živjeti kao čovjek osuđen za ratne zločine.
 
Prilično je jeftina manipulacija, u kakvu se upustio i premijer Andrej Plenković, Praljkov potez proglašavati moralnim činom, jer to je suštinski bio jedan kukavički čin. Praljkove žrtve nisu imale taj luksuz da slobodno biraju hoće li živjeti ili oduzeti život, to su za njih učinile vojne snage pod Praljkovim zapovjedništom.

Nije tu bila riječ o sokratovskom stoicizmu u kojem se staloženo ispija otrov zbog nepravedne optužbe i presude nego o čovjeku koji je za sobom ostavio ratni trag leševa, silovanja, sakaćenja i uništenja.
 
Uprkos tvrdnji da "Slobodan Praljak nije ratni zločinac", zastrašujuća je činjenica da je posljednja žrtva ratnog zločinca Slobodana Praljka bio on sam.

Ista nacionalistička "logika" koja ga je podstakla da nanosi zlo drugim ljudima, navodnim neprijateljima hrvatstva, navela ga je da ubije i sebe u ime hrvatstva.

Njegova porodica zaslužuje saučešće, a svi ostali konačno oslobođenje od nasleđa tih brojnih ratnih zločinaca devedesetih”, zaključuje “Indeks”.



Izvor: Index.hr