Jesen dolazi sa ždralovima

Jesen uvijek rano stiže u sembersku ravnicu. Mnogo prije nego što ovom godišnjem dobu propisuje kalendar. Stiže s jakim rosama čim počne da tvrdne zrno kukuruza, kada vode rijeka Save i Drine neočekivano zastanu, zacakle se i umire.

Republika Srpska 23.09.2017 | 09:13
Jesen dolazi sa ždralovima
Semberska ravnica već krajem ljeta počne da osluškuje i nebo i zemlju. Pažljivo. Tako očekuje dolazak jeseni. Osjeća njen dah, disanje, korak, lepršanje, drhtaje, izmaglice...
Jesen u ravnicu stiže i kada se raspuče orasi i počnu ispadati iz ljuske, a ratoborni stršljenovi kidišu na zrele šljive, kruške i jabuke.

Ravničari vjeruju da jesen uvijek dolazi pred zoru, u svitanje, kada sve spava dubokim snom. Sleti jesen da l' s neba, da l' sa vrha drveća. To niko ne zna. Neki su sigurni da jesen donose predzorski vjetrovi, pa je rašire po šumama, po njivama, voćnjacima, livadama, rijekama, kućama...

Djeca u ravnici mogu se zakleti da jesen donose učitelji u tašnama među svojim knjigama, ali i berberi u bijelim ispeglanim plahtama, u bočicama kolonjske vode i u mirišljavim peškirićima, kojima brišu suze rasplakanih školaraca kada ih šišaju.



Da nije jeseni, vjeruju mališani, ne bi bilo ni škole ni dosadnog,često bolnog, šišanja do gole kože. Ne bi bilo ni gumenih "Batinih" opanaka, s kajiščićima koji ubrzo popucaju. Da nije učitelja, brica i trgovaca uvijek bi bili samo proljeće i ljeto, a ako neko baš poželi - može biti i zime. Ali ne dugo.

Tek toliko da se nasankaju, grudvaju i da naprave bar jednog Snješka Bijelića. Poslije toga opet ujutru, s ranim sunčevim zracima, može da grane proljeće.

Jesen djeci u ravnici, očito, i nije potrebna. Doduše, moglo bi malo biti i nje – ali samo dok se pokupe orasi, lješnici i izvrca med.
Znaju to djeca bolje od starijih, ali ih niko za to ne pita, pa ni predzorski vjetrovi koji nenadano donose jesen.



A to što mališani mnogo toga više i bolje razumiju od starijih jeste što imaju maštu. Raspale je uveče kada legnu u ponjave i prepuste joj se. Jedino ih san u tome prevari - omami ih, umiri im sva čula i sklopi im oči. Doduše, ti snovi pletisni često budu dobri, bajkoviti i mileni, pa ih odvede u neki daleki, nestvarni i tajanstveni svijet.

Kad jesen stigne u ravnicu uvijek je plavičasta i topla, valjda od dalekog puta, jer ko zna gdje je, dok tu bili proljeće i ljeto, obitavala? Takva bude neko vrijeme - dok ne omami ljude, onda počinje da širi raskošne boje, najviše purpurne. Ali i da nahrani sve, da ih nasisa milinom, koju može jedino osjetiti sit božiji stvor.

Onda se po krajevima šuma i šipražja zacrvene bobice šipurka i gloginja. Na njivama kukuruz savija vrhove otežalih klipova ka zemlji. Prašina na putevima tromo se spušta - zastaje u vazduhu kao da je neko drži u ruci.

Ima ljudi koji, za razliku od djece, misle da jesen noću donose uhranjeni konji, iz čijih kopita sijevaju žute iskre, pa se onda rasprskavaju u sve dugine boje i prelivaju se u njihove nijanse.

Neki tvrde da jesen stiže sa ždralovima. Sjedne jesen, vele, na leđa najvećeg ždrala, onog na čelu jata, pa se oglašava umjesto njega sipajući ispod sebe čarobni prah koji se, kada padne dolje na zemlju, pretvori u boje - u rumenu, u žutu, crvenu, purpurnu... Kao da njima posipa i daruje svatove.



Jesen se zaista nekada sa ždralovima spusti na njive i proplanke. Dok se ove graciozne ptice odmaraju od dalekog leta, ona skine svoj plavičasti prozirni veo s vrata i glave, pa iz njega istresa magle. Onda se opet popne predvodniku jata na leđa i odleti dalje.

Dolazi onda pozna jesen. Drugačija je od one što se s bostanom uvuče kradom i što sa sobom donosi boje i izobilje. Ova druga s novim, tamnijim, dosadnijim bojama ne donosi ništa. I kiše padaju mimo njene volje. Odvojeno od nje. U ovoj jeseni sve je manje drhtaja i snova. I ponjave su grublje nego poslije velikogospojinskih vašara.

Tada u ravnici, opet s vjetrovima, poteku jesenji dani. Ubrzano, radno i produženo do punog mjeseca, do ponoći, do praskozorja, do... Dok se ne porade svi poslovi. Ta pozna jesen traži sve što je donijela ona prije nje, ona topla. Traži ono što je tada sve rodilo i prerodilo, naraslo i preraslo, zrelo i prezrelo.

Ali toga više u poljima i u ravnici nema. Sve je pod krovom i na sigurnom. Skrito od nje, jer ona očas može da s kišama, maglama i vjetrovima sve posivi.

U toj drugoj jeseni miruju seoski sokaci, utrine, drveće, kuće, kapije, vajati... Šute plandišta i ispašišta. U ovoj jeseni život jedino vri u toplim sobama. Dođu onda kasnojesenski dani - svinjokolj u ravnici.
Brda mesa i mesine - kobasica i krvavica, kaurmi i švargli, pihtija i čvaraka, kulena i džigernjače, džigerice i kraljevog mesa, podvaraka i šnicli, salnjaka i pogača, šrtrudli i krofni, pita i uštipaka.

U to doba jesen se već dobrano odomaćila. Kao da ne namjerava da ode. Spala je, izgleda, s leđa ždrala predvodnika, jato je odletjelo, a ona nema kuda ići.
Više je niko i ne primjećuje.

Čak ni djeca koja se o svinjokolju igraju naduvanim svinjskim mjehurom - sve dok neki vragolasti mačor ne bude brži od njih, pa im zgrabi mjehur i s njim strugne na neki tavan.
Jesenji dani u ravnici uvijek teku polako.

BN/Tihomir Nestorović

Komentari / 1

Ostavite komentar
Name

Gazija .

23.09.2017 07:54

Bas sam se vratio unazad citajuci tekst gospodina Nestorovica nema vise ti vremena sve je proslo sa vihorom .

ODGOVORITE