Najveća afera poslijeratne BiH

Dok se državni, policijski i pravosudni vrh bavio čovjekom koji je slagao, negdje iza medijskih kulisa nestali su, između ostalih, slučajevi Dodik, Čaušević. Čović. Grabovica, Nikšić, Orić, Sebija. Špirić, Lagumdžija, Tadić. . .

Bosna i Hercegovina 12.09.2017 | 19:03 Mektić, Jukić, Burzić, Tadić, Tegeltija, Mehmedagić, Mandić, Kvesić, Kordić, Stanić i zamjenik Đuro. SIPA, OBA, SIS, FUP, VSTV, KIO, MUP. I, naravno, Josip. Uglavnom, tresla se gora, rodio se Šimić. Lažov, ustanoviće pravosudni eksperti svih nivoa vlasti, nakon što su proveli petnaestodnevnu opsežnu istragu. Nije, dakle, ovo bila ni afera falsifikat, niti afera prisluškivanje. Ovo je afera – dimna zavjesa.  

Proguglajte, prerovite po svom sjećanju i pokušajte u postdejtonskoj prošlosti pronaći neki slučaj na kojem su bila angažovana dva tužilaštva, tri tužioca, dva suda, VSTV, Ministarstvo bezbjednosti, OBA, SIPA, FUP ... . Pokušajte se sjetiti neke afere u kojoj je bilo tridesetak aktera, zbog koje je održano pet presica, zbog koje su otvorene četiri istrage.

Pokušajte barem „u Internetu“, što bi rekla Ružica Jukić, pronaći ime nekog osumnjičenika za čije su se procesuiranje borile dvije pravosudne institucije. Naravno da ćete uzalud kopati. Josip Šimić je jedinstven slučaj. Lažov za kojeg se bore svi.  Omote spisa na kojima je pisalo Leutar, Čović, Bičakčić, Branković, Ugljen, Dodik, Lagumdžija  odbacivali su svi. Svi koji se sada bore za spis „Josip Šimić“ bez drugih. Jer drugi su u bjekstvu.

Petnaest dana su mrcvarili javnost svojim prepiskama, saopštenjima i presicama. Petnaest dana su se međusobno optuživali da su prvi prisluškivali druge, da su drugi lažovi za prve, a da su treći sve zakuhali. Petnaest dana je Josip Šimić bio krunski svjedok, pa je onda postao krunski lažov, za čije se laži, eto, opet otimaju svi. Šimićeve laži bitne su i Tužilaštvu BiH i Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo. Zašto?

Pa, zato što su ga ovi prvi instuirali da laže o ovim drugim, jer bi se ovi drugi mogli prijaviti da budu na mjestu ovih prvih. Uglavnom, svi su motivisani ličnim, a ne opštim razlozima. I oni državni i oni kantonalni. Stoga je Šimićeva laž krunski dokaz propasti bh pravosuđa. A evo zašto.  

Samo u BiH, u  roku od petnaest dana, obični lažljivac može postati kredibilni svjedok, pa onda opet lažljivac.  Samo u BiH državni ministar ujutro može biti osumnjičeni, a popodne žrtva lažnog prijavljivanja. Samo u BiH se druga osoba pravosuđa može neusaglasiti sama sa sobom. Petnaest dana, dakle, otišlo je u nepovrat. 

Petnaest dana su pravosudni, policijski, obavještajni i raznorazni unutrašnji i spoljni organi potrošili da se usaglase da je Josip Šimić samo lažov. I ništa ni više niti manje od toga. Sada, kada je njegovim lažima istekao rok trajanja, kada je upotrijebljen i zloupotrijebljen – Josip Šimić je još i napušten.

A dok se državni, policijski i pravosudni vrh bavio čovjekom koji je slagao, negdje iza medijskih kulisa nestao je slučaj referendum na kojem je pisalo Milorad Dodik i drugi. Negdje usput izgubio se Kemal Čaušević sa pripadajućih dvije milijarde maraka.

I brojni dokazi  pod omotom spisa na kojima je pisalo Dragan Čović i drugi ispali su prilikom transporta iz državnog tužilaštva u kantonalno, iz kantonalnog u državno, iz državnog u kantonalno, iz kantonalnog u federalno, iz federalnog u kantonalno, iz kantonalnog u zastaru.  Istopio se Keljmendijev sladoled Adolado, potrošila se i struja Elvedina Grabovice, a nenamjenski novac i stanove Nermina Nikšića odnijele su poplave.

I Sebijini ugovori sa prijateljicama, i tenderi Nasera Orića, i Špirićev šećer, i Lagumdžijin reket, i kladionice Gordane Tadić. Sve je nestalo. Sve, osim Josipa Šimića, četiri grama grama marihuane koje je pronašlo Tužilašvo BiH, dvije-tri kopirane čitanke za šesti razred i 150 kilograma krijumčarene prase. Po hitnom postupku.

Izvor: Zurnal.info