Vinogradari sa brda Džajevac

Kad god se putnik ili namjernik nađe u Pustipolju, prostranoj ravnini između Mačvanskog Prnjavora, brda Džajevac, te sela i manastira Čokešina, ne može da se odluči – da li je još u Mačvi ili se već prikučio plamenitoj gori Cer? Ipak, većina ih veli – u Mačvi.

Srbija 01.09.2017 | 23:15
Vinogradari sa brda Džajevac
Tako, izgleda, i jeste, jer tanka linija koja razdvaja ovu ravnicu i gorje cersko. Uska je. Iz mačvanskih njiva najednom izniknu brdašca, pa se dalje uzdižu do Trajanovog i Kosaninog grada.

A kada se gleda sa druge strane - obronci Cera se u Poustipolju i duž obrežja - utapaju u mačvansku ravnicu. Zbog toga ovdje i nema međe djeliteljke. Mačvani i Pocerci se ne djele, ne odvajaju svoju ravnicu i planinu. Oni su jedno. Nerazdvojivo. Svoji su. Bez Mačve nema Cera, bez te gore nema ni ravnice.

Zato i mačvanski pjesnik Dragoljub Bato Cvetuljski stihom o sudbinskoj i neraskidivoj poevzanosti ravnice i planine veli:

Kad pogledam sa Cera planine,
rodna polja i voćnjaci do Save i Drine.
To je Mačva, k'o ćilim šarena,
kao da je devojačkom rukom izvezena.

Džajevac je brdo, uzvišenje u zapadnom podnožju planine Cer. Polako, kao potkvašen hljeb od mladog žita, uzdiže se iz ravne Mačve - iz Pustipolja kod Čokešine. Izrasta. Nadvisuje ravan sa juga i zapada. Liči na stražara ili osmatrača. Uostalom u svim bojevima, a njih ovdje nikada nije manjkalo, bio je i grudobran, i osmatračnica, i oko sokolovo i bojište.

I u naše vrijeme Džajevac je išpartan šančevima, rovovima i tranšejama. Ratište. Prvoudarno – jer na njega, sa zapada, uvijek prvo udaraju tuđe vojske. Ratište i dan-danas ukopano.

Na Džajevcu su pomješani gorski krečnjak i plodna mačvanska crnica kao stvoreni su za uzgoj vinove loze. Brdo je zasada jedino vinogorje u ovom dijelu zapadne Srbije, a porodica Jovanović iz Prnjavora među prvima je zasadila vinograd. Grožđe na Džajevcu uvijek dobro rodi.
U vrijeme berbe na tom brdu ima mnogo posla. Loze se povijaju od roda, a radnika je malo, pa se nikad ne časi ni čas. Uz sve to, ovdje je prava ruža vjetrova, a skoro cio dan je osunčan.



Vinograd Jovanovića je na samom početku Džajevca. Lijepo je uređen, a dobro je i rodio. Sada najstariji u ovoj familije Milorad, penzioner kaže da su njegovi stari, bježeći od neke vojske, veoma davno iz Obrovca Hrvatskoj spas našli u Vojvodini, a onda su bježeći od fašista, prije sedamdeset i nešto godina došli u Mačvanski Prnjavor.

Ovoj familiji usud je odredio da stalno budu u bježaniji. Da ih gone zlodusi. Sve je tako bilo dok konačno nisu našli mir u Mačvi, u Prnjavoru. I sirotinja je im je do tada bila usudna. Ni kore hljeba ni gutljaj mlijeka. Samo proja. Doduše, kada i nje ima.

Kuća im je bila puna čeljadi. Sirotinja da se više nema kud. Kuća Jovanovića jedina je u Mačvi bila sa slamnim krovom. Domaćin Pero počeo je sa zidarlukom. Kada se moglo to učiniti otisnuo se u tuđinu. U Njemačku. Za njim su krenuli i supruga mu i djeca. Sada su svi Jovanovići u Njemačkoj, a mnogi i njeni penzioneri. Slamni krov se samo pominje u porodičnim pripovjestima.

Onda je Pero kupio vinograd na Džajevcu. I to odmah pola hektara. Pogled sa njegovog vinograda daleko puca - s jednog na drugi kraj Mačve, na Semberiju, Drinu, Jadar, Pocerinu, Majevicu... Zato je, valjda, zbog svog geografskog položaja, Džajevac uvijek bio na meti svih osvajača.
Na njemu je bila i čuvena bitka sa Turcima 1804. godine kada su poginula 303 ustanika, predvođeni braćom nedić iz Osečine. U oba svjetska rata bio je na udaru neprijatelja, pogotovu u onom 1914. godine.

Nisu slučajno Jovanovići podigli vinograd. Njihovi preci u starom zavičaju bili su poznati uzgajivači vinove loze. Tako i u Vojvodini. Zbog toga im je sada na Džajevcu najukusnije vino. Ali i rakija lozovača.



Na Džajevcu su izgradili vinogradarsku kolibu. U njoj je i ikona svetog Tripuna, zaštitnika vinogradara, pa Jovanovići slave dvije slave - krsnu u selu i vinogradarsku na Džajevcu.

Strogo vode računa o nepisanim pravilima vinara. Grožđe beru po sunčanom danu i uvijek veseli i dobrog raspoloženja. Radnike berača dobro nahrane, ali im daju i grožđa. Radosni i muljaju, prave i pretaču vino. Uvijek po sunčanom danu.

Podrum Jovanovića je u Mačvanskom Prnjavoru. U njemu prvo odležava vino, a onda se pretače i čuva u drvenim buradima i velikim staklenim bocama. Sve prema tablici. I nikada nisu omanuli. U jednom dijelu podruma je rakija - čiste šljivovica i lozovača. Od šljive prave i travaricu. Od sedam vrsta trave. Neke od trava gaje na Džajevcu, a druge nabavljaju na Zlatiboru.

Ni jedno od ovih pića nema ni gram industrijskog šećera. Sve je prirodno. Skoro su i zaboravili ukus vode. Ujutru popiju dvije čašice travarice, lako doručkuju, pa preko dana piju vino. Tako svako od ukućana.

Jovanovići su sve vrijeme u vinogradu na Džajevcu. Prvi posao im kreće odmah nakon svetog Tripuna, u februaru, a završavaju ga berbom i pripremom loze za zimu.

Vinogradari sa brda Džajevac ističu da još uvijek vinovu lozu štite po receptima starim više od dvije stotine godina. Vele, savremena hemija, kao i tuđini, na Džajevac ne mogu doći.

I Jovanovići ali i svi Mačvani redom pažljivo biraju kazandžiju. To ne može biti svako. Samo oni odabrani. Obdareni. Duševni. Zato i narodni pjesnik Cvetuljski stihovm kaže:

Kazandžijo, veseo i čio,
da l' si rano kazan založio?
Jesam, brate, još prije zore rane
uskoro će šljivka da prokane!

Tako je to u kraju koji je i Mačva i Pocerina. I Pocerina i Mačva. Kako god da se okrene.

Tako je to u slobodarskom i blagorodnom kraju.

Tamo gdje se spajaju ravnica i planina. A podno brda Džajevca iznad Pustipolja širokoga. Pored Prnjavora i Čokešine.

BN/ Tihomir Nestorović

Komentari / 0

Ostavite komentar