Analiza: Srbija bez Miloša Teodosića - šta dalje?!

Teodosićeve patike neće moći niko da popuni, jer verodostojna kopija takvog asa u ovom trenutku ne postoji. Ali, svako ima svoje vrline, pa čak i mane, kojim će učiniti ovaj sastav Srbije jedinstvenim. Vrlinama će oblikovati celokupnu sliku krajnjih dometa, a za mane će se svaki član ekipe pobrinuti da „pokrije“ svog kolegu i učini ih zanemarljivim.

Košarka 22.08.2017 | 23:10
Analiza: Srbija bez Miloša Teodosića - šta dalje?!
Košarkaška Srbija s velikim negodovanjem primila je vest da Miloš Teodosić neće obući reprezentativni dres na predstojećem Evrobasketu. Povreda lista, sa kojom se najbolji plejmejker Evrope borio preko godinu dana, uzela je danak. Terapija ovog puta nije donela željene rezultate.

Reprezentativni lekar Dragan Radovanović uradio je sve što je mogao – primenio potrebne terapije, vršio redovne kontrole i vreme posvetio ubeđivanju vrsnog kapitena da mora maksimalno da odmara, kako bi uvećao svoje šanse da se nađe u avionu za Istanbul. Baš iz tog razloga u Beograd je stigao i fizioterapeut Los Anđeles Klipersa, isključivo sa dobrom namerom - da Teodosića „osposobi“ za prvenstvo Evrope. Ali, nije uspeo. Posle mnogo razmišljanja selektor Aleksandar Đorđević morao je da donese nepopularnu odluku – da Milošu Teodosiću pruži ruku i zahvali mu se na tome što je od prvog dana bio uz ekipu, uprkos evidentnim problemima. Baš kao što je to Dušan Ivkovićmorao da uradi pred Evrobasket u Sloveniji pre četiri godine, u gotovo identičnoj situaciji, tada zbog povrede potkolenice. Da ne zalazimo previše u dešavanja iz 2013. godine, mada su petorica igrača iz tog tima i danas tu (Nedović, Bogdanović, Micić, Štimac, Kalinić) - svi su bili znatno mlađi i neiskusniji, pa situacija i nije pogodna za poređenje. 

Srbija je tako ostala uskraćena za pomoć kompletne petorke, između ostalih, zaslužne za olimpijsko srebro u Riju prošle godine. Penzionisani Stefan Marković, povređeni Miroslav Raduljica i Marko Simonović, Nikola Jokić, Miloš Teodosić... Pa još Nemanja Bjelica, Nikola Milutinov... Aktuelni svetski i olimpijski vicešampioni pretrpeli su ogromnu štetu. Ali, Teodosićev izostanak probudio je najveću polemiku među košarkaškim analitičarima – šta i kako dalje? Ima li prave zamene? Da li je evropska medalja sada realnost i da liĐorđević ima aduta kao zamenu za najboljeg na Starom kontinentu?

Nimalo lak posao čeka selektora Đorđevića. Stefan Jović sada je jedini klasični plejmejker s većim reprezentativnim iskustvom, dok se Vasilije Micić vratio u tim posle duže pauze i spreman je da marljivo radi i uči kako bi u narednim godinama postao oslonac reprezentacije – defanzivno, ofanzivno i kreativno. S obzirom na aktuelna dešavanja, njegovo vreme moglo bi da dođe već sada.

Dobra vest za Srbiju je ta što se Nemanja Nedović uspešno oporavio od povrede ramena, njegove šanse da zaigra na Evrobasketu drastično su porasle, ali... Povoljni rezultati pregleda iz Malage prihvaćeni su u nacionalnom timu s velikom dozom opreza. Ne zbog eventualne sumnje u stručnost ljudi u Andaluziji, već zbog same prirode Nedovićevepovrede. A ona zahteva delikatan pristup i pažljivo doziran intenzitet vraćanja u željeni ritam. Pouzdani bek propustio je veći deo priprema i sada je potrebno naći pravi modus u kojem neće prerano „izgoreti“ u želji da nadoknadi izgubljeno već da sačuva sebe, a posebno povređeno rame kako bi postepeno izgradio put do konačnog cilja.

Đorđević će sa svojim saradnicima temeljno sagledati celu situaciju, iz svih uglova.Nedović je, u sadašnjim okolnostima, i te kako potreban saigračima. Zbog svoje eksplozivnosti, hitrog prvog koraka, atletskih karakteristika, ogromnog iskustva, održavanja prave hemije u timu, ali i zbog činjenice da po potrebi može da „uskoči“ na mesto organizatora igre. I baš mu je Đorđević, s vremena na vreme, dodeljivao tu ulogu, kad god je situacija na terenu zahtevala. Najviše na Evrobasketu u Nemačkoj i Francuskoj, kada je iz konačnog sastava izostao Stefan Jović, po potrebi i na prethodnim Olimpijskim igrama, ali i u Unikahi tokom poslednjih godinu i po dana. I znao je da se nosi sa svim zadacima, onako kako se i očekivalo.

Još kada smo se bavili tematikom „Ko umesto Stefana Markovića?“ pisali smo daĐorđević voli da na parketu najčešće pristupa kombinaciji plejmejker / bek gde jedan ima defanzivnu, a drugi napadačku orijentaciju. To je ono čemu će težiti i sada, kada je sastav značajno izmenjen. Jer, ima potrebne elemente kako bi sklopio mozaik po svom viđenju.

Teodosić je imao beskrajno selektorovo poverenje na terenu i bio je spona između tima i stručnog štaba, pokretačka mašina, mozak svake akcije, napadački velemajstor sa toliko bujnom maštom da protivničke odbrane nikada nisu imale pravo rešenje za njegove vanserijske bravure i asistencije od kojih zastaje dah. To je Srbija izgubila.

Ali, tu su Jović, Nedović, Micić, Bogdanović, Milosavljević, Lazić i Gudurić na mestima plej / bek. Kombinacija je mnogo, a ako Đorđević bude ostao privržen modusu „sedam niskih – pet visokih“, gde će dve pozicije otići verovatno na Nikolu Kalinića i Vladimira Lučića kao krila, na raspolaganju ostaje pet upražnjenih mesta.

S Teodosićevim mukama Đorđević je bio prinuđen da svoje beskrajno poverenje, rezervisano samo za probrane asove, ukaže Bogdanu Bogdanoviću. Od pripremne utakmice sa univerzitetskom selekcijom, pa do jučerašnjeg okršaja sa Nemačkom,Bogdanović i Jović činili su tandem „defanzivac-napadač“ i praktično odmeniliTeodosića i Markovića na parketu. Pritom, bilo je očigledno da će Bogdanović biti igrač „sa loptom u rukama“.

Njegov vrtoglavi uspon analizirali smo nekoliko puta, a poseban fokus bio je upravo na sve češćem zauzimanju pozicije organizatora igre. Počelo je još u Partizanu za vremeDuška Vujoševića, nastavilo se kod trenerskog mastermajnda Željka Obradovića, a kao vanvremenski plejmejker kakav je bio, Đorđević je uvideo strašan potencijal u Bogdanu. Zato ga je i pustio da ovog leta bude kreativan, raznovrstan, da preuzme inicijativu i postane, nezvanično, prvi plejmejker Srbije.

U dva meča na „Trofeju Beograda“ podelio je 14 asistencija, protiv Rusije čak devet, a na celom turniru u Hamburgu 19 na tri utakmice!

Bogdan je, nesumnjivo, rešenje kakvo se i traži u Teodosićevom odsustvu. Odavno je izrastao u finišera za najviše domete, voli loptu i ona voli njega – zna da obezbedi sebi poziciju za šut iz driblinga, trka, posle asistencije... A sada je svoj košarkaški asortiman oplemenio tako da može da razigra saigrače po želji. U Beogradu smo videli koliko dobro sarađuje sa Bobanom Marjanovićem, ai i sa Kuzmićem i Štimcem, koje je takođe neretko upošljavao.

U košarkaške kvalitete Stefana Jovića odavno niko ne sumnja, jer se u Crvenoj zvezdi i reprezentaciji dokazao kao strašan plejmejker, pre svega orijentisan ka tome da saigrače učini boljim, ali i da bude noćna mora protivničkih napadača.

Ukoliko bi Branko Lazić pošao na Evropsko prvenstvo, ne samo što bi zasluženo dobio svoje mesto (kao i svako ko je sada u kombinaciji), već bi to bio i dokaz Đorđevićevetendencije da u svakom trenutku ima defanzivnog specijalca, zaduženog da pomuti razum najboljim organizatorima s druge strane. Za to će imati i Dragana Milosavljevića, koga je već imao na raspolaganju tokom Evrobasketa pre dve godine, s tim da obojica znaju da budu vrlo korisni kao skoreri iz senke. Lazić najčešće posle dobrih utrčavanja i ofanzivnih skokova, a Milosavljević sa distance i dobrim polaznim korakom.

Marko Gudurić bi eventualno mogao da ima dijametralno suprotnu ulogu – da povremeno rastereti Bogdanovića, zavisno od situacije – da li kao klasičan šuter, ili čak kao pomoćni organizator. Gudurićevo reprezentativno iskustvo u najjačoj selekciji nije impozantno, ali posle dve dobre sezone u Crvenoj zvezdi i transfera u Fenerbahče, možda je baš sada došlo vreme da i levoruki momak iz Priboja dobije najviša zaduženja. 

Naravno, sve će zavisiti od konačnog Đorđevićevog izbora.

Teodosićeve patike neće moći niko da popuni, jer verodostojna kopija takvog asa u ovom trenutku ne postoji. Ali, svako ima svoje vrline, pa čak i mane, kojim će učiniti ovaj sastav Srbije jedinstvenim. Vrlinama će oblikovati celokupnu sliku krajnjih dometa, a za mane će se svaki član ekipe pobrinuti da „pokrije“ svog kolegu i učini ih zanemarljivim. 

To je svaki pojedinac srpskog tima radio od Đorđevićevog dolaska na kormilo. Svi za jednog – jedan za sve. I baš ta želja za dokazivanjem, potreba da se pomogne saigraču i odbrani čast reprezentativnog dresa mogla bi da vodi Srbiju do kraja. Tu i leže odgovori na pitanja s početka teksta. 

Mi verujemo u ove momke. 

Izvor: mozzartsport

FOTO: Star Sport

Komentari / 0

Ostavite komentar