Ratovali zajedno, pa se ''razveli''

Dugogodišnji crnogorski premijer Milo Đukanović tvrdio je 1997. da je on “demokratska opcija” koja želi Crnu Goru povezanu sa svijetom, “bogatu i perspektivnu”. Političkog protivnika, dojučerašnjeg saborca i partijskog šefa, predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića optuživao je za izdaju interesa Crne Gore, za sluganstvo Slobodanu Miloševiću, i da “Crnu Goru želi da vrati unazad”. . .  

  • Vijesti
  • Region


Bulatović je Đukanovića i njegove pristalice u Vladi, pak, proglašavao nosiocima “opšte kriminalizacije društva” koji koriste “policiju u političke svrhe”, prigovarajući im na enormnom ličnom bogaćenju i na zanemarivanju sjevernog dijela Crne Gore.

Ispostavlja se da je u riječima obojice bilo dosta istine, da se retorika i Đukanovića i njegovih sadašnjih političkih rivala neznatno promijenila, dok su odnosi između vlasti Crne Gore i Srbije, koji su tada javnosti predstavljeni kao glavni razlog sukoba u DPS-u, opet isprepletani nejasnim i problematičnim vezama.

Na današnji dan prije 20 godina, negdje oko 16 sati, završena je sjednica Glavnog odbora DPS-a koja je označila konačan rascjep te partije i nakon koje je Đukanović samostalno zagospodario Crnom Gorom, umjesto vladajućeg „trijumvirata” (Đukanović kao premijer, Bulatović kao predsjednik Crne Gore i Svetozar Marović kao šef Skupštine). 

Bulatović, do tog dana predsjednik DPS-a, mimo ranijih običaja, zatražio je da sjednica GO DPS-a bude otvorena za javnost, ali novinarima nije omogućeno da uđu u zgradu Vlade.

Prema tadašnjim medijskim tumačenjima, Bulatoviću je bilo jasno da ulazi u izgubljenu bitku jer nema većinu u GO. Zbog toga je želio prisustvo javnosti kako bi na težini dobila njegova tvrdnja da je riječ o sukobu poštenih i nepoštenih, pri čemi bi medijski pritisak uspio da donekle utiče na odnos snaga u partiji koji se radikalano promijenio od marta, kada je Đukanovića podržalo samo šest ili sedam članova GO.  

Bulatovićevo prisustvo GO svelo se na konstataciju da nisu stvoreni regularni uslovi za rad, nakon čega je za 23. august zakazao kongres DPS-a. 

Nakon što je Bulatović "zaključio sjednicu", skoro dvije trećine, 62 člana GO, nastavilo je sa radom, ocjenjujući da postoji statutarni osnov za to, dok su 34 člana napustila sjednicu sa Bulatovićem.

U okviru prve tačke dnevnog reda razmatrana je odgovornost Bulatovića za stanje u partiji, nakon čega je on smijenjen sa mjesta predsjednika DPS-a sa 58 glasova, dok su četiri bila uzdržana. 

Na njegovo mjesto izabrana je Milica Pejanović-Đurišić, tadašnji potpredsjednik DPS-a. 



Nakon što su se Marović i Pejanović-Đurišić odrekli kandidature za predsjednika Crne Gore u korist Đukanovića, članovi GO su se izjašnjavali o kandidaturi Bulatovića, Đukanovića i Milana Gajovića.

Novom vrhu DPS-a nije smetalo da pozovu Bulatovića da prezentuje svoj izborni program, iako je on prethodno smijenjen i napustio sjednicu. Između dva kandidata, GO DPS-a se ubjedljivom većinom (58:3) opredijelio za Đukanovića. 

Tog jutra, 11. jula,  u “Pobjedi” je osvanuo intervju Marovića u kojem je napao Bulatovića: “Crna Gora mora da misli i o sebi...

Umjesto jakih i apsolutno moćnih pojedinaca, Crna Gora je izabrala vladavinu prava i podijeljene moći. Opasno je previše moći u bilo čijim rukama.” 

Od saveznih kadrova u GO, protiv Bulatovića se jedino okrenuo potpredsjednik Vlade SRJ Vojin Đukanović, dok su mu ostali vjerni Srđa Božović, tada predsjednik Vijeća građana savezne Skupštine i savezni ministri odbrane i pravde Pavle Bulatović i Zoran Knežević, te tadašnji potpredsjednik Skupštine Crne Gore Zoran Žižić.

Šef Kluba poslanika DPS-a u Skupštini Crne Gore Predrag Bulatović svrstao se uz prezimenjaka Momira i, prema kasnijim svjedočenjima, kao predsjednik  OO Podgorica, koji je raspušten tog dana, bio najopasniji protivnik političkim rivalima. 

Šef poslaničkog kluba u Vijeću građana savezne Skupštine SRJ Željko Šturanović priklonio se Đukanoviću, kao i Gajević, tada koordinator crnogorske delegacije u Vijeću republika.

Upućeni tvrde da je sukob u DPS-u počeo znatno ranije. Iako su o tome počele izlaziti informacije tek nakon 25. marta 1997., kada je u zoru završena sjednica GO DPS-a koje je prethodila julskoj. 

Jedan od motiva za razdor u vrhu DPS-a bio je i intervju koji je Đukanović dao za beogradski časopis “Vreme”, u kojem je naveo da je „Milošević čovjek prevaziđene političke misli, lišen sposobnosti strateškog gledanja na izazove koji stoje pred našom državom”.

Članovi GO na sjednici koja je počela u popodnevnim časovima 24. marta izjašnjavali su se o dva zaključka - da li ste za Jugoslaviju bez preduslova i alternative i o odgovornosti tadašnjeg ministra kulture Gorana-Sita Rakočevića i šefa Službe državne bezbjednosti (SDB) Vukašina Maraša.

Prvom je Bulatović tražio glavu zbog izjava da Jugoslavija nema budućnosti sa Miloševićem, a drugi je bio na udaru zbog navodne povezanosti sa firmom ASI, preko koje se švercovala nafta.

Glasati za ove zaključke značilo je glasati protiv tadašnjeg premijera i potpredsjednika DPS-a Đukanovića i njegovog okruženja, iako po naknadnim sjećanjima to nije bilo jasno velikom broju članova.

Tada je uz Đukanovića stao samo Marović, inače kum Momira Bulatovića, tadašnji ministar policije Filip Vujanović, generalni sekretar Vlade Duško Marković, Vojin Đukanović, gradonačelnik Nikšića Blagoje Cerović i direktor vladine Agencije za prestrukturiranje privrede Milutin Lalić.

Zbog rijetkih nezavisnih medijskih izvještaja iz tog perioda, ali i selektivnog pamćenja aktera sjednice, teško je tvrditi da li je sam Đukanović tokom javne prozivke bio taj sedmi glas ili je riječ o tadašnjem direktoru Budvanske rivijere Đorđiju Pribiloviću ili o direktoru Fonda PIO Mihailu Banjeviću, mada je vjerovatnije da je sa Draganom Đurovićem, Šturanovićem, Danilom Vuksanovićem... bio među onima uzdržanima. Njih je bilo, opet prema različitim podacima, između onih 11 do 22.

Đukanović je tada podnio ostavku na mjesto potpredsjednika DPS-a, ali je zadržao premijersku fotelju, po nagovoru Marovića, kojeg mnogi vide kao ključnu figuru u pobjedi protiv Bulatovića, što zbog ideoloških temelja koje je postavio u unutarpartijskoj borbi, što zbog načina na koji je vođena bitka u opštinskim odborima.

Nakon raskola 11. jula, Đukanovićevoj struji u parlamentu ostalo je 28 mandata, jer se 17 poslanika priklonilo Bulatoviću. DPS je u septembru oformio koalicionu vladu u koju su ušle i opoziciona Narodna stranka, SDP, albanske partije, Demokratska unija Albanaca i Demokratski savez.

Nakon julske sjednice GO DPS-a, Bulatović i njegove pristalice su na svom kongresu održanom 16. avgusta odlučili da svoju stranku, takođe, nazovu DPS, a da njihov kandidat na predsjedničkim izborima bude Momir Bulatović.

Ustavni sud Crne Gore je Đukanovića “potvrdio” kao jedinog kandidata DPS-a, nakon čega je Bulatović nekoliko mjeseci kasnije formirao Socijalističku narodnu partiju. 

U međuvremenu, izborno nadmetanje pretvaralo se u sukob tokom kojeg su mediji, uključujući i TVCG, koju je kontrolisao Đukanović, i “Pobjeda”, koju je dugo kontrolisao Bulatović, iznosile prljavi veš suprotstavljenih tabora.



Raskidana su “neraskidiva” kumstva i prijateljstva, sklapana nova, a sukob je kulminirao 13. januara 1998. na protestima koje je ispred Skupštine Crne Gore organizovao Momir Bulatović, nakon što je odbio da prizna poraz od Đukanovića na oktobarskim predsjedničkim izborima... 

Izvor: Vijesti.me

KOMENTARI6
POŠALJITE PORUKU

Trge

11.07.2017 13:46

Hoce li u CG donijeti zakon o porijeklu imovine?

Da je bogdo nas Mile ko Mile Crnogorski.

Mile

11.07.2017 15:24

Momo

11.07.2017 16:19

Momir je posten i obrazovan covjek pravi rodoljub za razliku od Mila koji je lopov i prelivoda.

vrsni

11.07.2017 17:07

Nismo mi u poziciji da crnu goru kritikujemo, jer radi se o evropskoj zemlji koja je znatno ispred nas... valja prvo svoje dvorište čistiti.

Prof.

11.07.2017 17:32

Njegoš se prevrće u grobu,kada vidi Đukanovića Unijatu i otpadnika!!

Krojac

11.07.2017 17:45

Na jednom dresu su zaboravili pruge.

Razvoj: NEST387

© Aleksandar Kamenjašević 2016.
Sva prava zadržana.