Stari i novi krajiški zavičaji

Zabilježeno u Bačkom Jarku povodom šezdesetogodišnjice dolaska kolonista Krajišnika u Vojvodinu. U Bačkom Jarku, u restoranu „Troglav“ porodice Rosić, okupljaju se Krajišnici, uglavnom porijeklom ispod Dinare - oni koji su u Bačku stigli u vrijeme kolonizacije – ali i oni koji su napustili rodni prag u ljeto 1995. godine. Sastaju se tako stari i novi krajiški zavičaji.

Srbija 28.06.2017 | 22:14 Kakve sve slike i misli prođu čovjeku kroz sjećanje kada mu u novi zavičaj dođe onaj stari?! Kada mu na vrata njegovog novog doma zakucaju rođaci, prijatelji, kumovi, komšije... I donesu miris starog kraja: kolijevke, ognjišta, varenike, pure, pršute, sira, bijelog luka, uštipaka, rakije, dima koji vjetrovi vraćaju s tavana...

Kada mu u novu kuću uđu opanci od broja četrdeset i pet, pa naviše, a u njima bijele vunene čarape dokoljenice, plave suknene pantalone, bijela košulja, preko leđa nehajno prebačen ogrtač, a na glavi krajiška kapa.



Sve smo to gledali u Bačkom Jarku, gdje kipti od Krajišnika. I ravničarskih i gorštačkih, i prognanih, i okućenih - od Krajišnika svake fele. A to nije mala stvar, jer je stari zavičaj došao u posjetu novom, onom bačkom.

Poslije "dobro došli" i "bolje vas našli" stari zavičaj sjeda za novi sto, vadi cigaretu, pa veli:
- Dodajde mi, domaćine, malo vatre! - kaže jedan koji je došao iz starog kraja.
- Kako bi na putu? – pitaju jedni druge.
- A, svakojako – odgovaraju upitani.

Nikada domaćinu ne biva jasno zašto baš tako sa starim zavičajem započinje razgovor. Zašto mu tada riječi najednom otežaju i zašto baš mora da pita kako je bilo na putu?



A onda pročnu prolaziti slike i misli. Nižu se. Poredane. Jedna za drugom. Pod konac. Prvo one iz djetinjstva, pa onda redom nadalje. Sve su iz starog zavičaja. U ovom slučaju iz onog ispod Dinare.

Kada slike i misli počnu defilovati, postaje jasno zašto je stari zavičaj prvo pitao kako je bilo na putu. I da je htio drugačije, i nije mogao biti zapodjenut razgovor dvaju zavičaja.

Jedina mudrost u tome jeste to što veće planine od kućnog praga nikada nije bilo. Što su od starog do novog zavičaja pregaženi brda i planine, potoci i rijeke, kamenje i staze, šume i proplanci, sela i gradovi...

Putovalo se. Oduvijek. I uvijek se pitalo: - Kako je bilo na putu? A to najčešće poslije „osme ofanzive - nakon kolonizacije Vojvodine.

Ako se to čini i sada, pa i nakon šezdeset godina, ponovo otežaju riječi domaćina, uprkos tome što sada malo ko kaže da je kućni prag najveća planina.

I na putovanjima su riječi teške. Nadjačavaju ih mnogi putujući zvuci: kloparanje točkova voza, pisak lokomotive, traktanje zaprega, brujanje motora... Pa i sama tišina. Ona je najteža.

A slike i misli teku.
- Kako je bilo na putu? - pita uvijek i baka Sava Rosić, nekada Mrđa, kada joj u njen novi zavičaj u Bačkom Jarku pokuca na vrata neko iz starog zavičaja - na vrata restorana "Troglav".

Baka Sava je preskočila najveću planinu na svijetu 1946. godine - kućni prag. Imala je četrnaest godina. Veliki rat je bio završen, a počinjala je nova ofanziva - osma. Najduža. Ništa manje bolna i opaka od prethodnih sedam, ratnih. Ofanziva je počela ispod Dinare i Troglava, sa Livanjskog polja, iz Drvara, Šipova, Petrovca - iz Krajine. Krenuli su Krajišnici na dalek put. Neizvjestan. Sa djecom i zavežljajima, sa starim i bolesnim, sa mladim i veselim - u daleki kraj. Do njega i putnici i putovanje.

Prvo zborište - Petrovac. Osma ofanziva tutnji. Valja se svijet. Ide, ide... Čuje se i pjesma, ali i ona zapinje u grlu, kao i sada riječi kada stari kraj zakuca na vrata novog zavičaja i zatraži vatre da pripali cigaretu.

I pjesma je, ali i nije. Pjeva se, ali nema radosti u nabreklim krajiškim prsima kao kada se ranije pjevalo na kopanju, berbi, komušanju, kod stoke, na izvoru, na sijelu i prelu... Nema, pa nema.

Napunio prsa Krajišnicima ppregolemi žal za drenjinama, za oskorušama, za varelim mlijekom, posnoj puri, tronošcu, ognjištu, verigama, za prvim uzdasima, vrelinama i milinama.

- Osma ofanziva se okupila u Petrovcu. U vagone su se penjali Šipovljani, Drvarčani, Grahovljaci i svi ostali Krajišnici. Masa zabrinutih ljudi preliva se u voz bez voznog reda. Kolonisti zasjeli na platforme, na prozore, u klupee, na krovove... Putuju u ravnicu – sjeća se književnik Jovan Mihailo, sada nastanjen u Petrovaradinu.

Stanice nisu brojane. A zašto i da se broje? Postojale su samo dvije: prva - polazna u starom kraju, te krajnja - posljednja u tom novom, određenom zavičaju.
U stvari, stanice i nisu mogli brojati. Voz krene, pa stane. Krene, pa se ukrajči na nekom slijepom kolosijeku. Dan na stanici, noć na pruzi. Prolazi vrijeme. Stari kraj iza svakog klopota točkova biva sve udaljeniji. U nekom vagonu laje pas. Ponio ga u torbi bosonogi dječak.

Osvanu i Novi Sad. Prostrla se ravnica. Bačka!

“Krajišnici! Idemo u Bački Jarak! Polazak! Pjesma. Po naređenju, ali ni sada ona ne pomaže da se od miline nadimaju krajiška prsa. Stisla ravnica. I njen još neviđeni kru' velik k'o točak od zaprege. Bački Jarak - krajnja stanica. Putovanju je kraj - sjeća se baka Sava.

Polako kazuje. Riječ po riječ, dok joj na svečanost pristižu stari i novi zavičaj - njeni Krajišnici.

A Bačka kaljava, vlažna, oronula, siva i žalostiva. Da je čeljade, mirne duše da joj udijeliš milostinju. Samo poneka lijepa kuća. Kuća da izgleda kućom. Ostale su načinjene od naboja – od ilovače i pljeve. Pa, bar da su od kamena kao u starom kraju podno Dinare, Staretine i Troglava.

Tako u Bačku dođoše Injci, Mihaljice, Rosići, Vujanovići, Kozomare, Pavlovići, Arežine, Mihaili, Mrđe, Balaći, Tomići, Ćulibrci, Bikići...

Bački dani potekoše u trudodanima, u blatu, u redovima – u obnovi.

- Krajišnici, pjesma! - reče starica kada su se skoro svi okupili u restoranu povodom šezdesetogodišnjice dolaska u Bačku.

A onda opet neko iz starog zavičaja zakuca na vrata restorana "Troglav".
- Uzmi, dijete. Uzmi, valja se - još na vratima nudi došljaka baka Sava hljebom i solju.
- Kako bi na putu?
- Evo, poslali drenjinov pekmez - kaže došljak iz starog kraja, pa iz torbe vadi još rakiju, sir, jabukovaču... Mnoge đakonije.
- Da se to, dijete, pojede - kazuje osmoofanzivka baka Sava Mrđa i putnik iz voza bez voznog reda, potonji udarnik i brigadir, a sada čuvar uspomena na stari kraj.
A stari zavičaj zasjeo u novom. Savio noge pod stolom. Potegao rakiju, pa zapjevao. Pjesma grlena i nabrekla. Prsa hoće da popucaju.
- Krajišnici, pjesma!
Na vratima ponovo kuca neko odocnio iz starog zavičaja.
- Uzmi, dijete, valja se.



Voza bez voznog reda više nema. Ni stari kraj više nije onakav kakav je nekad bio - kada su krenuli putnici i putovanja. Takođe, ni novi. Urasle su bačke pruge kojima su dolazili vozovi sa Krajišnicima.

Krajinom je protutnjala još jedna ofanziva. "Oluja"! Sažegla je stari kraj.
- Da se to, dijete, pojede - veli starica.
Kakve li joj tek sada slike i misli prolaze kroz sjećanje?
- Uzmi, dijete. Uzmi, valja se - ponavljala je starica, nudeći hranom svoje Krajišnike iz Bačke, ali i one iz starog zavičaja.

U međuvremenu mnogi od Krajišnika koji su, kada je nastajala ova pripovijest, bili u Bačkom Jarku upokojili su se. Mir pepelu njihovom.

(BN/Tihomir Nestorović)