"Drino vodo, ne roni mi ade"

Podrinjci svoju rijeku Drinu nazivaju Zelenikom, jer joj je voda najčešće smaragdne boje. Tim imenom najčešće je pominju i u pjesmama - narodnim i umjetničkim. Možda baš zbog te čudesne boje Drinu Zeleniku oduvijek je i htjela pjesma.

Republika Srpska 22.06.2017 | 22:51
"Drino vodo, ne roni mi ade"
Drinu vodu hoće pjesma čobanska i momačka, djevojačka i žetelačka, svatovska i putnička, ratnička i paorska, čamdžijska i lađarska, vodeničarska i bećarska, skeledžijska i pomeljarska...

I Zelenika voli pjesme. I hoće ih. Naprosto ih mami i ište da joj klize po njenoj smaragdnoj vodi, da joj preskaču bukove i gazove, da se odbijaju o njene modre vrbake, da joj se penju uz visove brda, da izviru iz njenih istočnika i odzvanjaju o gradske zidine, o stijene i šume. Pjesma mileni Zeleniku, zaklinje joj se, kliče joj kao sokogradski orao, hrabri je, kune i proklinje... Moli je da ne roni ade, da ne odaje tajne, da uvijek bude ista...

Djevojke Zeleniku pjesmom mole da im pozdravi njihove drage i da im poruči da ne piju vode Save, jer su je zatrovale vile.

Momci žele da im Zelenika bude kao žena. Poete još vele da im Drine Zelenike nikad nije dosta. Pjesma za pjesmom. Kajda za kajdom. Rima za rimom. Nižu se - drčne i grlene, milene i tihe, žalosne i bolne, prkosne i bučne, jecave i kliktave.

U pjesmama Drina Zelenika čas je mila i grgoljiva, čas podmukla i tuđa, pa silna i bijesna, mutna i krvava - ali uvijek uparađena kao stara dama. Takva je oduvijek bila - i kad podivlja i poveleni, i kad zapjeni i uzvrišti, kad se zamuti i zakrvavi. Ona je uparađena dama i kada se cakli na mjesečini, i kada grgolji po sprudovima, i kada se razlijeva staračama, i kada dere tjesnacima...

Takva je od kada je nastala, jer teče zemljom vilinskom. Teče kroz čudne svjetove i davnine davne. Drina Zelenika je borba neprestana. Uvijek je sama i svoja i sa svojom djevičanskom čednošću. Od svih rijeka jedino ona može proći kroz tajna, neviđena i vilinska vrata i ući u čudnovate svjetove. Možda je zato i hoće pjesma.

Uvijek se lako udjene u rimu, pa i kada nadolazi od brijega do brijega, i kada bude plitka i topla, mutna i ledena, hitra i bistra...



Dveri koje Zeleniku uvode u čudnovate svjetove najednom se pojave na nekom njenom buku, na hridi, u zatonu, u starači, pored ade ili u plićaku. Te se dveri otvaraju bez škripe i treska - široko i nečujno, pa čovjeku, Drininom saputniku, i ne dozvole da se pribere, da se pripremi za ulazak u taj novi svijet vilinske zemlje. Zelenika ga neočekivano uvuče u nešto novo - u čudnovati krajolik.

Ispod Gučeva drinske dveri otvaraju širok, do tada neviđen svijet - posestrimstvo Semberije i Mačve. Nižu se onda kroz ravnice ravne ada za adom i starača za staračom, nestaju i nastaju gazovi i živi riječni tok, sprudovi i bukovi, nanosi i otoke, plićaci i virovi. Okolo pervaz modrih gora - Majevice, Gučeva, Cera i Fruške. Slika za ram - svijet lijep, dražesan, tankoćutan... Čudesan svijet.

Biser tog svijeta su roćevičke, batarske, janjarske, badovinačke, balatunske i crnobarske ade. Nanizane kao perle na nevjestinom đerdanu.

Modri vrbaci, sprudovi, virovi, ade, obluci - Drina ih u svom čudotvorstvu roni i mijenja. Očas umjesto gaza i plićaka načini duboki vir, umjesto bezdana sprud. Od živog toka stvori staraču i otoku. I ide. Uvijek na istok. Neumitno i stalno. Roni obale, guta njive i vrbake, stvara šljunak i pjesak.

S početka devetnaestog vijeka Zelenika je u semberskom selu Međaši, pored Višnjice, tekla skoro pod samim prozorom najvećeg srpskog epskog pjesnika Filipa Višnjića. Kada je pjesnik sa prodicom 1809. godine pošao u ustanicima Mačvu skoro sa kućnog praka zakoračio je na njenu obalu. Dva vijeka kasnije Drina se pomjerila na istok skoro četiri kilometra. Pored Višnjice je sada njena starača, a vode ima jedino u glasovitom Nikolića Viru podno Filipove nekadašnje kuće.

Zelenika sa adama odnosi uspomene na djetinjstvo, na momkovanje, na prvi ćurlik frule i prvi zaplet kola, na tajne javke, na bune i ustanke, na nabrekle djevojačke grudi, na majčino mlijeko, na vrelu vareniku i meke uštipke, na tvrdu proju i postan pasulj, na zmajeve i sokole, na zov daljina i čuperke neba...

Grleni Badovinčani, mještani velikog mačvanskog sela kod Pavlovića mosta, pored ostalog, pjevaju:

Drino vodo, ne roni mi ade.
Haj - vaj. Haj – vaj.
Ne roni ade i ne odaj tajne.
Haj - vaj. Haj – vaj.



Pjesmom tako vele svojoj Drini Zeleniki da im ona i život znači, te da im zato sačuva uspomene. Kajdom je milene da im ne trga iz njedra snagu i vrelinu.

Badovinčani bez ada su kao bez ruku i nogu. Kao bez očinjeg vida. Vole svoju Zeleniku iako im ona i dalje roni zemlju, a maticu im približava prvim pragovima u selu. Badovinački slikar Stojan Aničić - Oki često je sa pjesnicima na njenoj obali. Dok joj poete pletu vijenac od stihova i rima Oki Aničić smaragdne joj vode, obale, gasove, bukove, sprudove i vrbake „prenosi“ na svoja platna.

I njemu Drina Zelenika odnosi ade, ali, kao i ostalim Badovinčanima ostavlja uspomene. I čuva im tajne. I Ne odaje ih. A tajni je ovdje toliko koliko je i u rijeci vode. Podrinjci rijeku mole pjesmom, a kako bi drugačije i mogli, jer samo nakon pjesme ona ne odaje tajne, čak ni one za koje ni rođena majka ne smije znati.

Tajne na Zelenici uvijek su pregoleme, pa ih zato ona skriva po adama i brzacima. Kriju se ovdje tajne i kada se hodi i brodi, i kada krije i bivakuje, kada se ljubi i voli, otima i daruje, liječi i baja, kosi i nosi, zavjetuje i kune, pamti i kazuje, vojuje i miruje...

Jedino pjesma može da umileni Drinu. Ništa drugo ne pomaže - ni kamen da je uspori i suzbije, ni obala da joj načini prepreku i da je zajazi, niti stijena da je kazni i pritisne.

Ništa osim pjesme. Drina nit' romori nit' govori. Ona taji. Nijema je i kad hrani i liječi, i kad buči i huči, kad udara i miluje, kad čuva i pomaže, kad davi i plavi, drobi i valja, kruni i dubi. Rijeka zna i da ljubi i da se smiješi. Takvoj rijeci u Zemlji vilovitoj samo pjesma može napipati tanku žicu i umileniti joj ćud.

To zna i pjesnik Ljubomir Ćorilić, pa zato pjesmom želi da zaustavi svoju rijeku, da je blistavu razlije po svijetu, da je, kao prvu ljubav, na žedne krševe nasisanu sruči, pa da se ne zna ni koji je oblak šalje, niti koja je obala prima.
LJubomir želi da obljubi svoju Drinu Zeleniku, nježnu i grubu, da joj se u zjenicama krije kako bi mu se ona, kao vjerna ljubovca, mogla nadati i biti samo njegova kazna.

Smaragdna rijeka zna da zaludi svakoga ko joj priđe i da iz pepela podigne nejake ptiće. NJoj i bregovi šapatom zvone.

Drinski šapati najljepše zvone ispod Loznice, pa im Ćorilić prilazi kao svetilištu, da otvori Zelenikine dveri koje su tu, podno Gučeva, pa da umileni svoju rijeku da ga kroz njih pusti u svoj čudesni svijet.

Tako i pjesnik Vladan Ćosić poemom pokušava da umileni Drinu, jer dobro zna da je njegova Zelenika noću podmukla i tuđa i da se baš tada najviše lomi u talasima. Pjeva joj iako zna da ga ona laže kada ljubi njegovu Mačvu. I Ćosić, kao i Badovinčani, moli Drinu da mu ne oda tajne. On odavno ima tajni - još od vremena kada se sa voljenom krio na šljunku i govorio joj stihove. To su vrele tajne prvog poljupca, drhtaja, nijemosti, grča, obamrlosti i strasti.



On moli rijeku kao ženu, koja ima grudi i ruke, da ga s proljeća ne izbaci kao krš negdje na obalu. NJegova rijeka je i nejaka i mila, i topla i čedna. Ona mu je i u ustima kad je žedan i kada, preplićući noge, gazi njene plićake. Pjesnik zahvaljuje svojoj rijeci što zna biti podatna kao i rodna seljanka iz njegove ravnice sa zanosnim i nježnim tijelom, ali joj i zamjera što ga takva - ustreptala i podatna - ne uzima!

Milorada Panića - Surepa opčinjavala je smaragdna rijeka, ali i žar raskovanog sunca na njenoj caklastoj vodi i po mačvanskim poljima, a Zvorničaninu Branislavu Maksimoviću ona je ne{to posebno čarobno i čudesno u vremenu između dvije dodole. Brani Zelenika pomaže i da dosegne tajne koje u sebi nosi smisao praznine.

Slažu se i roje rime i kajde o Zelenici. Kite si i one o modrini gora koje je opervezuju.

Čudnovati svijet Vilinske zemlje za Žarka Banovca nastaje kada konji paleći zvijezde, silno jure u noć i parom iz nozdrva Kumovu slamu siju. U tom čudnovatom svijetu i Žarkove su rose bujne. Pletenice izobilja brišu znoj sa čela usred žege, u toploj rosi duše ratara postaju okupane i meke, a bogata žetva kao splav grune, pa onda i pjesma u ravnici osviće.

U tom čudnovatom svijetu dviju ravnica - veli Ivan Lalić - i ratari u ratove odlaze kao u svatove, jer prije toga zasiju i ženu i njivu. Opkorače čak i varljivu Drinu. A kada ratari krenu - da li u svatove ili ratove, svejedno - krene i pjesma ravničarska. Prhne kao grlica iza žbunova, a djevojačke marame se zašarene.

I kada odu momci ravanjci - da li u svatove ili ratove - djevojke mole svoju Drinu da im u daljinama dalekim pozdravi dragane i da im ne dozvoli da piju Save bez šarene marame, koje su im one, na polasku, tajno oko vrata vezivale iza žbunova. Znaju mome iz Zemlje vilovite da su vode Save vile zatrovale, pa se zbog toga plaše ako ih njihovi momci budu pili. Mole djeve ravničarske svoju Drinu da poruči njihovim momcima da ne kose trave pokraj Save, jer će tako pokositi i njihove kose plave.

Zelenika krije i njine tajne. Ne odaje ih i pazi im momke.

A koliko je, čak tamo i oko Šapca, čudnovata vilinska zemlja pjesmom je rekao i Dragiša Penjin. On na to ima veliko pravo, jer je nekad njegov djed lumpovao u šabačko staro doba, pa palio polileje u svih devet carskih soba. Dok je djed lumpovao, na dva šora i tri skvera, šešir i štap vozila su mu dva fijakera. Tako čini samo đidija od dobra roda i koljena. Zbog toga je, pjesmom veli Penjin, čak iz Luvra, Šapcu poljupce slala Mona Liza, jer je tada noćni život na Balkanu bio baš kao usred Pariza.

Pjesma i kajda hoće Drinu Zeleniku baš zbog tog čudnovatog svijeta u koji se jedino može ući kroz njene dveri, kroz one koje su bez škripe. Hoće pjema Drinu Zeleniku, jer ova rijeka nikada ne stari. Ona je veliki plavi široki drum, odvajkada je u svome čudnom svijetu a u vodama joj vijekovi vjekuju.

Drina Zelenika teče zemljom vila - Zemljom vilovitom, kao je nekada pjesnik Sima Milutinović - Sarajlija nazvao Podrinje slobobodarskom, vilinskom zemljom.

(BN televizija/Tihomir Nestorović)

Komentari / 5

Ostavite komentar
Name

Ko Mekong

22.06.2017 21:45

Dajte prestanite s tim glupostima i narodnim pjesmama o vodi u koju narod ispusta kanalizaciju cijelim tokom.Alo.Nije vise 1389.Ovo je 21 vijek.

ODGOVORITE
Name

Ma

23.06.2017 04:57

Bra o Tihomire, razgalis dusu citaocu i kad cita tvoje tekstove vidi da je zivot lep...

ODGOVORITE
Name

Re Mekong

23.06.2017 08:42

Ne upetaj bez veze, znas li za lijepo?

Name

Spartan

23.06.2017 10:28

Re Mekong Drugar, i u Savu,Dunav,Moravu, Tisu, Vrbas, Bosnu i dalje, odnosno u bilo koju rijeku,poto i potočić na ovom us.....Balkanu, narod ispušta kanalizaciju u rijeke.I to daleko,daleko više nego što se ispušta u rijeku Drinu čitavim tokom ! Danas je Drina daleko čistija i voda ispravnija nego što je to bilo u periodu prije rata kada je industrija bila glavni zagađivač cijelim njenim tokom.Danas industrija ne postoji tako da je Drina daleko čistija nego tada.

ODGOVORITE
Name

Tacno Spartan

23.06.2017 13:42

Tacno.