Analiza: Šta Srbi gube bez Jokića i dobijaju sa Bobanom?

Izlišno je svako direktno poređenje dvojice NBA asova, jer se radi o potpuno različitim igračkim sklopovima. Svako, pa i sam selektor Đorđević, voleo bi da vidi Nikolu i Bobana u istom timu. Ali, šta bi Srbija dobila sa Marjanovićem u timu, a šta izgubila ako Jokić definitivno odluči da propusti Evrobasket?

Košarka 21.06.2017 | 22:45
Analiza: Šta Srbi gube bez Jokića i dobijaju sa Bobanom?
Zvuči možda kao izlizana floskula, ali - u kakvom god sastavu bila, Srbija uvek ide na pobedu i zlato. Kao zemlja koja živi za igru pod obručima, jurnjavu za basketarom i onaj prelepi zvuk prolaska lopte kroz mrežicu, gen pobednika urezan je u DNK. Tipični primer takve životne i sportske ideologije je - Aleksandar Đorđević. 

Selektor košarkaške reprezentacije Srbije postavio je u ponedeljak temelj velikog projekta „Evrobasket 2017“. U odnosu na već arhiviranu verziju radnog modula „Rio 2016“ Srbija neće imati na raspolaganju Stefana Markovića, kome se još traži pravi naslednik. Mada još nije zvanično, izvesno je da će Nikola Jokić preskočiti ovo reprezentativno okupljanje, a u timu bi trebalo da ga odmeni Boban Marjanović. 

I dok se čeka konačni stav prve zvezde Denvera, cela situacija podstakla nas je da glasno promislimo - šta bi Srbija mogla da izgubi ispadanjem Nikole Jokića, a šta može da dobije konačnim uvođenjem Bobana Marjanovića u sistem? 

Jasno je, Srbija će Jokićevim izostankom ostati bez oslonca srebrnog tima sa Olimpijskih igara u Riju. Ostaće bez određenih individualnih, ali i timskih specifikacija koje je 22-godišnji Somborac uneo prošlog leta. U situaciji kada je izvesno da u ekipi neće biti Nemanje Bjelice, kao ni penzionisanog Stefana Markovića, Srbija se nalazi u određenom problemu. 

Srbija je u Jokiću pronašla ofanzivno rešenje kakvo godinama nije imala. Atipičnog majstora igre koji jednim potezom menja utakmicu. Izbalansiranog napadača sa košarkaškim znanjem daleko većim od iskustva koje zaista poseduje. Centarsku verziju Miloša Teodosića. I mada će mnogi pomisliti da za sve ono što Jokić zna već imamo Teodosića, u Beogradu i Riju se videlo koliko je srpska ofanziva jača kada imaš dva mastermajnda na terenu. 

Njegove asistencije završavale su na brojnim televizijskim špicama, jer poseduje gotovo nestvarnu viziju terena. Tako je znao da prepozna momente kada da prosledi kvalitetno dodavanje Raduljici pod košem, ili šuterskim opcijama otvorenoj liniji. 

Podjednako dobar i opasan kod šuta sa distance, pik'n'rol situacijama gde je daleko bolji kada „rola“ ka košu, ali i kada se nađe u reketu. Osim jakog okreta preko levog ramena, uspeo je da ojača i desno rame, koje su mu kritičari pominjali kao manu. 

Jokićev kvalitet više je to što poseduje izvanredan osećaj za igru i ritam, što mu je jedna od najvećih vrlina. Nepredvidiv i jako inteligentan - njegov mozak radi toliko brzo da u sekundi može da iskombinuje tri različite akcije za kraj. 

Tako je znao da prevari čak i najbolje defanzivce i natera ih da im se zavrti u glavi. Ne radi se samo o košarkaškoj raznovrsnosti. Njegova paleta je toliko bogata već posle dve NBA sezone, da je potpuno normalno da se postavi logično pitanje - koji su njegovi konačni dometi?

Najbitnije od svega, uspeo je svoje kvalitete da oblikuje tako da je Đorđevićev sistem dodatno unapredio. Odlično se snašao u komunikaciji sa Teodosićem i Bogdanovićem kao glavnim motorima tima, a po potrebi se izrotira sa centarskim partnerom i natera protivnike da uvek budu u stanju pripravnosti. 

Jokiću je vrlina i to što može lako da se adaptira na sve forme igre i što mu nije teško da bude igrač sistema, akcije, ali i neko ko bi slobodno mogao da kreira napade i pravi idealna samostalna rešenja. 

Doduše, Jokiću se i dalje osporava gotovo celokupni defanzivni učinak. Preciznije, vremenski intervali sa nedostatkom volje za rešavanjem odbrambenih zadataka. I to je nešto što su protivnici znali da koriste. Taj psihički momenat je nešto na čemu ozbiljno mora da poradi Jokić. Nije to lak zadatak, posebno jer on ne voli da se drži striktnih režima i voli punu slobodu u kojoj uživa. I zato se i kaže za njega da se igra košarke, ne da igra košarku. 

Opet, u Denveru i gledaju u njega kao centar univerzuma i celog projekta za godine koje dolaze. Zato Nagetsi i hoće da Jokić ovo leto još više radi na sebi, kako bi ispravio sve nedostatke i postao Ol-star igrač i vodeća figura cele franšize iz Kolorada. 

Kod Bobana Marjanovića situacija je drugačija. Košarkaški stručnjaci još čekaju da vide šta je to što bi Marjanović mogao da stvori u saradnji sa Teodosićem, Bogdanom, Nedovićem... Za razliku od Jokića, Marjanović nema tu moć prilagođavanja uslovima igre i petorke, već se sistem prilagođava njemu. Dakle, teško je očekivati da će, na primer, Raduljica i Marjanović biti na parketu istovremeno, kao što je to bio slučaj sa Jokićem. Teško ga je uklopiti u program slobodne igre, jer je on pre svega čovek koga treba maksimalno koristiti u pik'n'rol situacijama i akcijama gde se najčešće opterećuje reket.

O tome je prošle godine govorio i selektor Đorđević kada je postalo jasno da tadašnji igrač San Antonija ni drugo leto zarednom neće biti u timu. Otkrio je Đorđević tada i da je spremio posebne ofanzivno-defanzivne sisteme za minute kada je Marjanović na terenu, ali je sticajem okolnosti tu svesku morao da ostavi u fioku. Sada će, godinu dana kasnije, moći da obriše prašinu i podseti se svih taktičkih zamisli koje je imao. 

Jasno je da u poređenju Marjanovića iz reprezentativne akcije sa Evrobasketa u Litvaniji 2011. i sada postoje velike razlike. Boban je imao neverovatnu sreću da je u Megi mogao da radi sa centarskim majstorom Dejanom Milojevićem, te da je kasniji odlazak u Crvenu zvezdu zapravo bila samo nadogradnja. Odakle je dostigao zvezdane visine i postao najdominantiji igrač Evrope. A kao takav došao u ruke neponovljivom Gregu Popoviču, koji je godinama podizao i unapređivao centarske asove poput Dejvida Robinsona, Tima Dankana, potom i njega i Lamarkusa Oldridža. Na kraju, otišao je u Detroit kod još jednog specijaliste, Stena van Gandija, koji je nadaleko poznat po radu sa peticama i kao čovek koji je napravio Dvajta Hauarda.

Nije mnogo igrao tokom sezone za nama, što može da donese određenu boljku selektoru, ali je individualno dodatno napredovao. 

Pre svega, njegova fizička sprema dovedena je do ličnog savršenstva. Uprkos visini i konstituciji, trči besprekorno, pa mu čak kontre ili brz povratak u odbranu ne predstavljaju problem. Samim tim, nema ni potrebu da često izlazi iz igre i pravi velike pauze, kao što je slučaj sa mnogim igračima njegovog gabarita. Dejan Radonjić je u vreme Marjanovićevog boravka u Zvezdi uspostavio prepoznatljivi sistem gde je 222 centimetara visokog centra držao na terenu duži vremenski period, a potom ga izvodio iz igre i ostavljao ga na klupi sve dok nije bilo potrebe da ponovo stupi na scenu. Mada je bilo kritičara ovakve taktike, Radonjić je zapravo znao da Marjanoviću napravi „idealnu situaciju“ i pravu dozu energetske rekuperacije. To je nešto što bi moglo da se koristi i u reprezentativnim nastupima. 

Ofanzivno, Marjanović gotovo da nema mana. Za košarkaša svoje visine ima neverovatno meku ruku, pa je znao u kontinuitetu da pogađa šuteve sa poludistance. U reketu je gotovo nezaustavljiv, zbog težišta i sirove snage koju poseduje. A činjenica da mu gotovo nije potrebno da skoči kako bi zakucao dodatno otežava posao defanzivcima. 

Neretko su protivnici rešenja pronalazili u brzim udvajanjima, a čak i tada Marjanović je znao da se izvuče i uposli saigrače. 

Odbrambeno, Marjanović je imao problema kada protiv sebe ima brže, okretnije igrače, posebno u situaciji kad se igra van reketa. Kao i, na primer, u odbrani pik'n'rola, gde je naučen da se iz bloka povuče ka košu, kako iza njega ne bi ostajao nebranjeni prostor. I to je nešto na čemu bi ostatak tima dobrano morao da poradi, kako bi mu pomogao da čuva snagu i efikasno radi svoj deo posla. U unutrašnjem prostoru Marjanović je vladar i tu retko ko prolazi. Na obe polovine terena. S visinom i rezonskim razmišljanjem postao je dominantan skakač, što će Srbiji biti potrebno, pošto je upravo taj segment bio određena boljka. 

Izlišno je svako direktno poređenje Marjanovića i Jokića, jer se radi o potpuno različitim igračkim sklopovima. Svako, pa i sam selektor Đorđević, voleo bi da vidi Nikolu i Bobanau istom timu. Ali, to je izgleda (opet) neizvodljivo. Srećom, ima Đorđević širok centarski spektar (Štimac, Kuzmić, Raduljica...). 

Činjenica ostaje da će navijači u Srbiji bar još neko vreme morati da maštaju o timu sa Marjanovićem i Jokićem. Orlovi će izgubiti određene kvalitete, ali će dobiti nešto novo.

Pitanje je samo - kako će izgledati novi Đorđevićev projekat?

Izvor: mozzartsport

Komentari / 0

Ostavite komentar