Zvornik - Grad proklete Jerine

Ništa se pored rijeke Drine ne mijenja tako brzo kao gradovi. Ono što je nekada bilo veliko i znamenito zasjenila su ovovremena zdanja, a ono što je u davna doba bilo podgrađe ili periferija sada je u nekim gradovima centar. I obrnuto. Stara zdanja - gradine i utvrđenja zaboravljeni su i napušteni. Na nekima je ostao po koji kamen, natruli zid i u njemu porozor. . . Ostale su, doduše, priče o njima.

  • Vijesti
  • Republika Srpska


U svim pričama o rijeci Drini i njenom Podrinju pominju se vile nagorkinje i vile jezerkinje, zatim stasiti mladići i čedne djevojke, te raspojasane rospije i ljubav u dućanu, lađe i lađari, pohare i branioci, i napadači i silnici...

Ma koliko pripovijedanja bila bajkolika i mila, ipak stare zidine - čudesna djela starih neimara, i dalje svojom ćutnjom o davninama zbunjuju. Neka i opčinjavaju. Nijedan kamen ne zbori. Neće da kaže ni čija ga je ruka klesala, koji ga je neimar ugradio, ko ga palio i rušio, ko se uz njega penjao... Ništa.

Kamenje ćuti vijekovima. Zna dobro istoriju, ali je ne priča. Putniku namjerniku kao da veli neka je sam odgonetne. Kamen je veza među ljudima - ponekad i čitav milenijum. Veza skoro do davnine davne, do tamnine tamne. Ljudi su smrtni, a kamen je vječan. Spaja - i napadače i branioce, i uhode i javke, i ljubav i kob. A neće da priča iako su svi oni, i sve to, redom nestali. Odnijele ih davnine, tišine i magle.



Samuje kamenje na vrletima, oštrinom dere oblake i cijepa ih u povjesma. Druži se sa orlovima, maglama, vjetrovima... A govoriti neće.

Pored Drine mnogo je starih kamenih gradova: Đurđevac na ušću i Vratar u kanjonu Sutjeske, Borac iznad Prače, Brodar na ušću Lima, Dobrun na Rzavu, Hrtar na Žepi, Soko iznad Trešnice, Kušlat na ušću Zelenog Jadra u Drinjaču, Perin na Udrču, zvornički grad... I svaki kamen ovih starina ćuti.

A kad kamen ćuti, caruje mašta i za sve ima odgovor – gradove i kuline gradila je Jerina, žena Đurđa Brankovića - Prokleta Jerina. Možda je taj nadimak nepravedno nametnut Đurđevoj ženi, ali narod ne prašta.

Đurađ Branković kulukom je gradio Smederevo i narod mu se osvetio pričom o njegovoj nezajaživoj i ukletoj ženi Jerini. Svi ovi gradovi pored Drine građeni su kulukom i mukom, kao što je to činio i Đurađ Branković, pa je ostalo u kolektivnoj svijesti Podrinaca da ih je sve gradila prokleta Jerina.



Stari zvornički grad i sada se pominje kao Jerinin grad. Postoji legenda da je Jerina naredila da se kamen za gradnju donosi, dodavanjem iz ruke u ruku, iz kamenoloma kod sela Vilčevića, dvanaest kilometara udaljenog od Zvornika.

I to je bilo malo prelijepoj Grkinji - gospodarici Jerini, pa je naređivala da joj svake večeri u ložnicu dovode stasite mladiće da provedu noć sa njom. Ujutru ih je zadovoljena bludnica bacala sa najviše kule, kroz neka tajna vrata u Drinu.

Činila je tako sve do kraja gradnje grada, a onda se jedne večeri namjerila na junaka Vuka Jugovića. Bludila je sa njim cijele noći, ali ujutru, kada ga je htjela baciti niz liticu u Drinu, mladi Jugović uhvatio ju je rukama oko pasa i povukao je sa sobom u ambis. Tako je bludnica Jerina završila u smaragdnoj rijeci, koja i sada buči podno zidina staroga grada, koji se još naziva i Đurđev grad, jer postoji vjerovanje da ga je zaista zidao sam Đurađ Branković i da je uistinu njegova bludna žena, u vrijeme gradnje, koristila i ljubila mlade momke iz Podrinja.

I tome ćuti kamen zvorničkog grada. Ćuti o tome, ali i o mnogo čemu drugome - kao da veli: dolazili su mi mnogi ljudi, pa otišli. Otići ćete i vi sa maglama, sa tišinom i daljinama.
U Podrinju kada počne priča o mostovima i ćuprijama, starim gradovima i gradinama, kulama i kulinama, a o davnoj davnini posebno, nezaobilazna su i vjerovanja u vile i onostrana bića. Svi bi se rado odrekli vjerovanja o svačemu onostranom, ali nikada o vilama.

Drina i Podrinje neraskidivo su vezani za vile, jer se vjeruje da u ovoj rijeci i njenom priobalju odvajkada obitavaju vile brodarice, nagorkinje, jezerkinje, oblakinje, zagorkinje... Bez njihove pomoći niko na Drini nije mogao ništa sagraditi - ni most, niti grad, kuću ili čamac. Splav posebno.

Postoji veliki broj toponima uz i niz Drinu vezanih za vile - vilinska kola i igrališta, viline vlasi, vilinski grad, Vilenjak planina, Vilinski potok u Gornjoj Koviljači... Nije onda ni čudo što je Simo Milutinović - Sarajlija Drinu i Podrinje nazvao vilinskom zemljom - slobodarskom zemljom.

Sarajlija je prvi tvrdio da Drinu nastanjuju vile zagorkinje, nagorkinje, oblakinje, jezerkinje, brodarice i druge. One su, prema mišljenju Sarajlije, rodile i mlijekom zadojile naše glavne junake iz narodnih pjesama i tako im dale natčovječansku snagu: Marka Kraljevića na Durmitoru u gradu Prilitoru, Obilića na Šargan planini... Vile su rodile i zadojile i Relju Krilaticu, Banović Sekulu, dijete Grujicu, Ljuticu Bogdana i mnoge druge junake.

Narod u Podrinju vjeruje da se istinska sloboda može naći ne u prebivalištu zmajeva - kako to vjeruju u drugim krajevima - nego baš u prebivalištu vila, u njihovom zavičaju. U Podrinju - u vilinskoj zemlji. U Zemlji vilovitoj.

(BN/Tihomir Nestorović)

KOMENTARI5
POŠALJITE PORUKU

Рашо

17.06.2017 20:30

И поред свих тешкоћа за нормалан живот на овим просторима, ова прича даје наду и вољу за будућа времена.Оваквих прича и репортажа из ових крајева никад није доста и засада велико хвала.

Tvrtko

17.06.2017 20:51

Interesantan tekst. Čestitke autoru.

Nosferatu

17.06.2017 21:51

Malo ko zna.....postoje zapisi dakle nepobitno utvrdjeno,da je u srednjem vijeku,zvornicku tvrdjavu pohodio i sam Vlad Cepes.......Prilikom tursko-ugarskih sukoba....Za one koji ne znaju,ukucajte njegovo ime i prezime,ZALEDICE VAM SE U ZILAMA KRV. Ko zna,kakav usud nosi ova lokacija......Razne vojske i likovi bivali su tu.....

Milenko

17.06.2017 22:10

Rajko Dukic je pravi primjer da je ova prica istinita. On je za narod Podrinja prava vila Raviojla, njega narod voli i rado ga bira. A i on voli narod, daje mu taman toliko koliko je potrebno da prezivi od izbora do izbora.

Profesor

18.06.2017 07:20

Pohvale za Tihomira Nestorovića. Dobar i topal stil pisanja.

Razvoj: NEST387

© Aleksandar Kamenjašević 2016.
Sva prava zadržana.