Nemanja Vidić - otvoreno o svemu...!

Vidić o životu pod bombama, Zvezdinoj traci i odnosu sa “mršavim klincem” Ronaldom! Otvoreno o svemu! Nemanja Vidić je čovek koji je postavio standarde u svetu fudbala. Bivši as Mančester junajteda i reprezentativac Srbije govorio je o ranoj mladosti, NATO bombardovanju, Crvenoj zvezde, planovima za budućnost i mnogim drugim temama.

Fudbal 28.04.2017 | 23:00
Nemanja Vidić - otvoreno o svemu...!
Za Nemanju Vidića nije postojalo pitanje gde će se skrasiti po završetku karijere. Srpski fudbaler je izabrao Milano pre Mančestera jer, kako priznaje, voli toplo vreme.

- Da, odlučio sam se za Milano, jer volim život u Italiji. Hrana je dobra, kao i vino. Ako želiš da postaneš trener, moraš da znaš sve o vinu, jer se samo o tome priča posle mečeva - kaže za "ESPN" Vidić, koji se od fudbala oprostio januara prošle godine.

Nemanja uživa u penzionerskim danima, daleko od fudbala i nervoze.

- Poželeo sam da uživam u životu posle fudbala, tako da sam počeo da igram golf. Igram i tenis, a dosta i putujem. Počeo sam i da skijam. Imam snažne noge i prilično sam dobar. Radim mnoge stvari koje nisam mogao da sebi “priuštim” dok sam bio aktivan fudbaler.

Vidić priznaje da još nije savladao italijanski jezik.

- Nisam dobar, ali nisam ni loš. Kada si stariji i počinješ da učiš strani jezik, stalno se plašiš da ne pogrešiš. Kao klinac, potpuno ti je svejedno šta će ti drugi reći. Moji sinovi, koji su rođeni u Mančesteru, imaju 10, 8 i 5 godina i bolje pričaju italijanski nego što ću ja ikada umeti. Takođe, voleo bih da “pojačam” i svoj španski. Posle dugog odmora, vratiću se fudbalu. Radiim na dobijanju profesionalne trenerske licence u Engleskoj. Bio sam na dosta kurseva gde su nam predavali Geret Sautgejt i Maurisio Poketino. Na predavanjima su bili i Niki Bat, Dejvid Džejms, Najdžel Klaf i mnogi drugi bivši fudbaleri. Učim, ali ne želim da brzam, jer fudbal je više od igre sa loptom. Morate da naučite da se borite sa pritsikom, sa psihologijom igrača, da radite sa medijima...

Nemanja kaže da se u Mančester junajted “zaljubio” 1999. godine posle istorijskog finala sa Bajernom.

- Voleo sam da gledam Kola i Jorka. Stalno su se smejali i postizali golove kao na traci. Pre Mančestera, dosta sam gledao italijansku ligu. Parma mi je bila na prvom mestu, sa Faustinom Aspriljom i Ernanom Krespom. Voleo sam i Fjorentinu, za koju su igrali Gabrijel Batistuta i Rui Košta.

Ipak, prva i prava ljubav je Crvena zvezda.

- Imao sam 10 godina kada je Zvezda u Bariju postala prvak Evope. Moj grad (Užice) je udaljen 200 kilometara od Beograda i ima dosta navijača Crvene zvezde, ali i Partizana. Uvek sam sanjao da igram za Zvezdu i znao sam tim napamet. Voleo sam Prosinečkog, Pančeva, Savićevića, Jugovića... Zvezda je prvo dobila Bajern u gostima, dok je u Beogradu bilo 2:2 u meču koji sam gledao bezbroj puta na videu. Moji roditelji su bili ljuti jer od mene nisu mogli da gledaju filmove. Posle smo u Bariju savladali Olimpik. Zvezda nije igrala dobro, ali smo pobedili. Danas tako nešto ne može da se dogodi u srpskom fudbalu. Veliki uspeh bi bio da se Zvezda plasira u Ligu šampiona. Ipak, Srbija i dalje “proizvodi” neverovatne fudbalere.

Nemanja se prisetio i teških dana, pogotovo 1999. godine, i bombardovanja.

- Dan-dva pre bombardovanja znao sam šta će da se dogodi. Znao sam da bombe dolaze. Svakog dana sam slušao sirene i nije bilo prijatno. Fudbal je stao, ali nije život. Posle nekoliko dana napustio sam Beograd i vratio sam se u moj rodni grad. Bilo mi je teško. Izabrali su da bombarduju strategijske ciljeve, ali na žalost, sve zgrade su bile u centru grada. Bomba je pogodila antenu samo 200 metara od moje kuće, čuo sam bombe i bilo je strašno. Srećom, niko nije poginuo. Otac mi je tada bio na ulici i ja sam istrčao da ga potražim. Trčao sam i vikao “Tata, tata!”. Bio sam mlad, 18 godina, i nisam razmišljao o sebi i o tome šta može da mi se dogodi. Danas, da se nešto slično dogodi, bio bih užasnut, jer imama svoju decu.

Nemanja dobro pamti i vreme kada je postao kapiten Crvene zvezde.

- Ostvario mi se san, a imao sam 21 godinu. Pamtim i pobedonosni gol protiv Partizana u gostima. Posle gola sam želeo da preskočim ogradu i radost podelim sa “delijama”, ali je naša tribina bila na drugom kraju stadiona. Međutim, nije bilo sve toliko lepo. Moj veliki prjatelj Vladimir Dimitrijević je preminuo na terenu od srčanog udara. Imao je samo 20 godina. Bio sam sa njim kada ga je odvezla hitna pomoć. Bili smo nerazdvojni i delili smo iste snove. Onda je on preminuo. U kontaktu sam sa njegovim roditeljima i oni su ponosni na svog sina. Vladimir je bio veliki čovek i igrač pred kojim je bila velika karijera.

Posle Zvezde, Nemanja je završio u Rusiji, iako je imao drugačije planove.

- Bio mi je potreban novi izazov kako bih nastavio da napredujem. Imao sam priliku da odem u Italiju, ali Zvezda nije prihvatila ponudu. Umesto toga, završio sam u Spartaku iz Moskve. Srbi i Rusi su veoma povezani narodi, a bilo je i dosta srpskih fudbalera koji su mi pomogli da se priviknem na život.

A, posle samo 18 meseci u Rusiji, stigao je poziv iz Engleske.

- Da, razgovarao sam sa trenerom Liverpula, Rafom Benitezom. “Kako si?”. “Dobro sam!” i to je bilo sve. Moja supruga je bolje pričala engleski od mene i ona je razgovarala sa predstavnicima Liverpula. Bili su zainteresovani, ali onda, posle deset dana, više nije bilo vesti iz Liverpula. Onda se pojavio Mančester junajted. Fergi je zvao i razgovarao je sa mojim drugom. Samo jednom su se čuli! Fergi je pričao sporo, kako bih i ja razumeo. Rekao je da mu se sviđa kako igram i da ima poziciju za mene.

Nemanja je sa Mančesterom osvojio Premijer ligu 2007. i 2008. godine, kao i Ligu šampiona (2008.). Bilo je to u periodu Kristijana Ronalda.

- Kristijano je nastavljao da trenira i dugo nakon što se trening završio. Ljudi misle da se on takav rodio, ali i pored talenta morao je da radi i radi. Pogledajte samo kako danas izgleda? U Mančesteru je bio mršavi klinac. Dosta smo trenirali zajedno i mislim da smo učili jedan od drugoga. Pamtim i kada se na treningu pojavio još jedan klinac. Bio je to Pol Pogba, imao je 17 godina. Sećam se da ga je Pol Skols stalno napucavao loptom kako bi ga naučio da se bori.

Nemanja se sa setom priseća i pesme navijača Mančester junajteda, koji su mu skandirali: Nemanja, wooah, he comes from Serbia, hell fu... murder yer!”.

- Obožavam tu pesmu. Ne vređa me, jer znam da nisam ubica, kao što nije ni srpski narod. U početku, nisam ni čuo, ni razumeo šta mi pevaju, jer sam na terenu koncentrisan samo na fudbal. Kada su mi rekli, bio sam oduševljen. Imao sam odličan odnos sa navijačima koji su uvek bili uz mene. Bili su strpljivi. Dolazim iz zemlje gde ti navijači zvižde ako ne pobediš tri utkamice za redom.

Vidić dobro pamti i finale Lige šampiona 2008. godine u Moskvi, kada je Mančester posle penala pobedio Čelsi.

- Igrao sam pod injekcijama, jer sam bio povređen. Dan pre finala, Ferguson mi je prišao i pitao da li mogu da igram. Odgovorio sam: “Naravno”. I, to je bilo sve. Ništa drugo me nije pitao, verovali smo jedan u drugog. Na terenu sam imao i “razgovor” sa Didijeom Drogbom, koji je posle toga bio isključen. Pokušao je da me udari, a ja sam se upitao: “Čoveče, šta to radiš?”. Onda sam ja krenuo prema njemu, Bio sam glup, kao i on. Posle duela u Moskvi, nikada više nismo razgovarali. Mislim da je Drogba bio najbolji napadač kojeg sam čuvao. Dobri su i Aguero, i Suarez, i Tores, ali Didije je vukao jače od svih.

Izvor: blic.rs

Komentari / 0

Ostavite komentar