Milan St. Protić: Tonemo zato što se bojimo istine!

Milan St. Protić, praunuk prvog premijera Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Stojana Protića, kaže da je pobedu Donalda Trampa doživeo slično kao i pobedu Ronalda Regana 1980. godine. „Izgledalo je da je pobedio potpuno nespreman kandidat, površan i neiskusan. Docnije se ispostavilo da je Reganova administracija učinila epohalne iskorake i u nacionalnoj ekonomiji i u spoljnjoj politici.“

Srbija 19.01.2017 | 21:38
Milan St. Protić: Tonemo zato što se bojimo istine!
Ovaj srpski političar, cenjeni istoričar, nekadašnji diplomata i zakleti anti←komunista, dobro poznaje Ameriku i srpsko-američke odnose. Pravni fakultet završio je u Beogradu, a magistarske i doktorske studije na Kalifornijskom univerzitetu u Santa Barbari. Ambasador SR Jugoslavije u Sjedinjenim Američkim Državama postao je u februaru 2001. Sa tog položaja smenjen je avgusta iste godine. Bio je jedan od lidera DOS, a u noći 5. oktobra 2000. izabran je za predsednika Skupštine Grada Beograda. O svemu ovome, kao i mestu gde se Srbija danas nalazi u svetu razgovaramo u hotelu „Moskva“ uz espreso i kiselu vodu.
***

Da krenemo od Trampa i poređenja s Reganom. U Reganovo vreme tajna se krila u liku predsedničkog savetnika, ekonomiste i nobelovca Miltona Fridmena, čiji je doprinos rezultatima Ronalda Regana bio nemerljiv. I sad će mnogo zavisiti od ljudi koji budu pristupili Donaldu Trampu. Njegova pozicija je, u stvari, veoma udobna, jer gore od onog kako se prikazao u izbornoj kampanji prosto je nemoguće. A da li će umeti da izabere prave savetnike, to ostaje da se vidi uskoro.

Da li je tačna teza da je bela američka srednja klasa odlučila pobednika na izborima?

U osnovi jeste tačna. Ali oduvek je tako bilo zato što je taj deo stanovništva u ogromnoj većini. Posle osam godina Obaminih demokrata došlo je vreme za promenu. Isto se dogodilo i kad je Džordž Buš pobedio Ala Gora 2000. i kad je Obama pobedio Mekejna 2008. Istinska demokratija podrazumeva smenjivost vlasti. Na ovim izborima republikanci su, pored Trampove pobede, osvojili većinu i u oba doma Kongresa.

Koliko se Amerika promenila u odnosu na period kad ste vi tamo radili kao profesor?

Prvi put sam tamo otišao 1979, pa 1980/85, 1986/87. i 1991/92. Prvo sam bio student postdiplomac, kasnije i predavač. Naravno da se od tad Amerika veoma promenila. Svi smo se promenili. Glavni tokovi američke politike, međutim, nisu promenili pravac i trendove. Proces u kojem intelektualci nestaju iz javnog života samo se nastavio. Poslednji vrstan intelektualac na važnom položaju u administraciji bio je Henri Kisindžer u Niksonovom i Fordovom kabinetu šezdesetih i sedamdesetih godina. I dan-danas, sa 94 godine, njegova reč je mudrija i promišljenija od svih ostalih. Ne verujem da će se u ovom smislu išta fundamentalno popraviti. Pametni ljudi su počeli da se klone politike.

Šta Amerika, a šta Evropa i ostatak sveta mogu očekivati od Trampa?

To je pitanje od milion dolara. Dok god se ne bude formirao njegov kabinet, nećemo moći da predvidimo smer buduće američke politike. Do proleća 2017. sve će biti jasnije.

Da li je realno očekivati da će se nešto značajnije promeniti u američkoj spoljnoj politici?

Moguće su modifikacije u odnosu na američke prioritete, pogotovu na Bliskom i Dalekom istoku, mogući su i malo drugačiji tonovi prema Evropi, Rusiji, i u okviru NATO. Suštinsku promenu kursa ipak ne bi trebalo očekivati.

A promena politike prema Balkanu?

Minimalni su izgledi da se u tom pogledu dogode dramatične promene. Balkan je veoma nisko na listi američkih prioriteta i tu će i ostati. Politika koja se vodila dosad vodiće se i dalje. Ne vidim nijedan razlog zbog kog bi Amerikanci bilo šta menjali.

U Srbiji vlada prava euforija, Srbi su po običaju već ispostavili spisak želja Trampu i njegovom timu. Čemu Srbija može da se nada?

Mi smo se već proslavili neumerenim i nerealnim izlivima i negativnih i pozitivnih emocija. U oba slučaja i pogrešnih i štetnih. Srbija treba da ozbiljno preispita svoju politiku, pa tek onda da razmišlja o drugima. Mi ne znamo šta hoćemo, ali to hoćemo sad i odmah. Kao deca. Odavno je kucnuo čas kad je trebalo da sazrimo i odrastemo. Mi smo nedorasla generacija jednog malog, ali vrednog evropskog naroda.

Republikanci su osvojili većinu u Kongresu, da li to znači da su se republikanci konsolidovali i oporavili od poraza u proteklih osam godina?

Ovo je totalna pobeda republikanaca, o čemu će i novoizabrani predsednik morati da vodi računa s obzirom na činjenicu da on ne dolazi iz vrha Republikanske partije, već sa strane. Ovo stanje će trajati samo dve godine, kad dolaze novi delimični izbori za oba doma Kongresa, što bi moglo da izmeni sadašnji odnos snaga.

SAD su ustrojene na striktnoj podeli vlasti. Pojasnite snagu, ulogu i značaj predsednika i Kongresa?

Sasvim jednostavno - predsednik SAD i njegova administracija vode politiku, dok Kongres odlučuje o parama. Budući da nema nijedne politike bez para, predsednik je u obavezi da traži kompromis s Kongresom i o politici. U suprotnom neće mu se odobriti finansije neophodne za ostvarenje njegovih ciljeva.




Utisak je da gotovo sve zemlje bivše Jugoslavije mnogo bolje stoje u Vašingtonu od Srbije? Zbog čega je to tako?

Svi jugoslovenski narodi, osim Srba, iz SFRJ su izašli ostvarujući svoje nacionalne snove o sopstvenim državama. Njih nosi taj mladalački nacionalni entuzijazam. Srbi su iz SFRJ preostali sa osećajem gubitnika i to je za nas porazno. Svaki od jugoslovenskih naroda birao je svoju budućnost, samo je Republika Srbija nastala voljom građana Crne Gore, koji su odlučivali i o svojoj i o našoj budućnosti. Mi, građani Srbije, nikad nismo stekli pravo da biramo svoju budućnost. Jedva smo se izborili za to da slobodno biramo svoju vlast. Evo jednog pitanja bez odgovora: Da li je Republika Srbija jedina otadžbina koju smo mi Srbi ikad imali ili je ona žalosni ostatak ostataka Titove Jugoslavije? Odgovora nema zato što odgovor ne znamo. I ne tražimo ga. Ni naši glavari ni mi sami. Mi smo narod na nizbrdici, a oni su narodi u usponu.

Gde mi to decenijama grešimo?

Najteže pitanje. Pitanje svih pitanja. Suviše sam ja mali i nebitan čovek da bih smeo da pretendujem na odgovor. Na ponešto pokušavam da odgovorim u svojim knjigama. Jedino što pouzdano znam, to je da nam je odgovor neophodan da bismo zakoračili napred. Tonemo zato što se bojimo istine. Istine i realnosti.

Poslednji američki predsednik koji je boravio u Beogradu bio je Džimi Karter 1980. godine i od tada pa do danas nijedan predsednik nije posetio Srbiju. Posećivali su Hrvatsku, Sloveniju, Kosovo, Albaniju... Srbiju nisu. Šta to pokazuje?

Srbi su najbrojniji narod bivše Jugoslavije. Politika koja je u njihovo ime vođena poslednjih decenija 20. veka, po mišljenju Vašingtona, dovela je do krvavih sukoba i ratnih zločina. Mi smo proglašeni za krivce, a sami smo krivicu primili tvrdeći da smo uvek i u svemu bili u pravu. Zanimljivo je, i indikativno, da smo mi, nekadašnji veliki kritičari Miloševićeve politike, po dolasku na vlast počeli da zastupamo upravo tu politiku protiv koje smo nekad bili. Jugoslovenstvo, Hag, Kosovo, neutralnost... Čudno, zar ne?

Bili ste ambasador Jugoslavije u SAD. Šta je na vas ostavilo najjači utisak iz tog perioda?

Daleko najjači utisak ostavio je 11. septembar 2001. Još sam bio u Vašingtonu i taj sam događaj neposredno doživeo. Čak je moja porodica trebalo da poleti za Beograd te večeri - i naravno, nije.

Šta je istina, zbog čega ste smenjeni?

O razlozima smene sam više puta govorio i pisao. Oni koji su me smenili o tome nisu rekli ni reč. Možda ih peče savest, možda i ne.

Vi ste imali ideju da se sa Amerikom napravi dogovor vezan za Miloševića, Hag i Kosovo. O čemu se radilo i ko je bio protiv toga?

Hteo sam da pomognem da se odnosi SAD i SR Jugoslavije normalizuju, svestan da je šteta od loših odnosa za nas ogromna, katastrofalna, nenadoknadiva. Moj plan je uključivao isporučenje Miloševića i još desetak optuženih Hagu, a zauzvrat bismo dobili jedan povoljan scenario za status Kosova i pomoć SAD u regulisanju dugova i naših finansija.

Optužen sam za delovanje na svoju ruku, iako sam prethodno dobio lične garancije da ću moći da radim slobodno.

Da tog obećanja nije bilo, ne bih ni otišao. Moja smena nije mnogo važna, pogotovu ne danas, posle 15 godina. Mnogo je važnije to što se od onda nismo pomakli s mrtve tačke u odnosima sa SAD. Znam vrlo dobro kakve su velike sile i koliko su kadre da učine nažao malima. Baš zbog toga mislim da je naša nasušna potreba da uspostavimo poverenje i razumevanje sa SAD. Hoće li to doneti dobra ne znam, ali znam da loši odnosi donose ogromno zlo.

Izvor: newsweek.rs
Foto: Dado Đilas

Komentari / 3

Ostavite komentar
Name

Djekna

19.01.2017 22:34

Ne samo da se boji, nego ovaj narod ne želi prihvatiti istinu. Ovaj narod ne podnosi istinu. Ovaj narod neće istinu.

ODGOVORITE
Name

Alan Ford

19.01.2017 23:16

Hvala za ovaj članak. Veoma dobra analiza jednog od najpametnijih ljudi u DOS-u. Naravno zbog toga su ga i najurili. Budale ne trpe pametne.

ODGOVORITE
Name

Tihi

20.01.2017 11:46

Pravo u sridu...

ODGOVORITE