Omaž: Raul Gonsales Blanko – gospodar prstena!

Iako sebe smatram ‘posebnim ludakom’ kada je fudbal u pitanju, ne razlikujem se previše od ostalih fudbalskih fanatika... Ili se možda samo tešim.

Fudbal 25.11.2015 | 23:45
Omaž: Raul Gonsales Blanko – gospodar prstena!

Savršen vikend počne mi nenadanim spektaklom iz ruske Premijer lige ili nekim od ‘klasika’ španske Segunde, nastavlja se od 13.45 kada Englezi otvaraju kolo, preko Bundeslige, pa sve do ‘Kalča’ i tradicionalnog termina za neki od derbija Italije. Neretko, kada mi obaveze dozvole (pozdrav uredniku), napravim i ‘pun krug’ – bilo da je u pitanju MLS ili neki ‘superklasik’ iz Argentine u noći između subote i nedelje.

Malo sna, pa onda u nedelju isti plan i program sa završetkom u jutarnjim časovima ponedeljka (ko kaže da ne volim NBA?). Ipak, čini mi se da ću morati da menjam rutinu jer, osim Bundeslige, i Englezi će od sledeće sezone početi da igraju petkom.

Shodno navedenom može se reći da mi pisanje o idolima s kojima sam rastao predstavlja posebno zadovoljstvo, gledajući na to kao način da im se nekako zahvalim i odužim za svaki put kada sam se u neverici uhvatio za glavu, pokušavajući minut kasnije da objasnim ortaku šta je propustio dok je išao do kuhinje, kupatila...

Gotovo svi ljudi o kojima sam pisao imali su na neki način intrigantnu životnu priču, nešto što ih je, osim majstorstva, izdvajalo od ostalih. Nekad je to bilo teško detinjstvo, nekad kontroverzno ponašanje van terena i na njemu.

Ali junak naše poslednje priče jeste čovek kakvih nema mnogo u modernom fudbalu, jedan od poslednjih ’Mohikanaca’ najboljeg perioda u istoriji najvažnije sporedne stvari na svetu.

Ceo život posvetio je rodnom gradu, jednom klubu i imao savršen plan kako da završi svoju gotovo idealnu priču. Nažalost, uprava najvećeg kluba na svetu pokazala je, tada po prvi put, da nema ni trunke poštovanja za svoje legende, za sve ono što su učinili za Real Madrid i Španiju, stavivši novac ispred pravih fudbalskih, ali i ljudskih vrednosti... Ispred Raula Gonsalesa Blanka.

Jedina ’intriga’ u vezi sa karijerom jedne od najboljih i najdaroivitijih ’devetki’ u istoriji fudbala datira iz ranog detinjstva, fudbalskih početaka momka iz madridske četvrti San Kristobal de los Anheles.

Odrastao je u prosečnoj španskoj radničkoj porodici, da bi ga otac Pedro Gonsales, inače veliki navijač Atletiko Madrida, kao trinaestogodišnjaka odveo na trening u akademiju ’Jorgandžija’. Pedro je prepozano talenat u svom nasledniku, dok je ovaj još nastupao za lokalni San Kristobal, ali verovatano ni on u tom trenutku nije ni naslućivao koliki talenat u stvari njegov sin poseduje.

Za dve godine u mlađim kategorijama ’Rojiblancosa’ Raul je oborio sve klupske rekorde i predvodio vršnjake do dve šampionske titule – sa impozantnih 146 pogodaka na 67 mečeva. Treneri sa ’Visente Kalderona’ uvideli su šta imaju u mlađanom napadaču, ali je sve u biti promenila odluka kontroverznog predsednika Atletika, pokojnog Hesusa Hila. Klub ’Kralja sa Marbelje’ nalazio se u teškoj finansijskoj situaciji, kao i sama porodica Hil, pa je Hesus doneo odluku da ugasi akademiju.

'Jorgandžija' koji je postao 'Kralj'

Razvoj situacije pažljivo su pratili ljudi iz skauting službe najvećeg rivala, pa nije prošlo dugo pre nego što se Raul našao obučen u belo, na drugom kraju grada, u Realovoj ’La Fabrici’. Kako sâm kaže, pritisak je i u tom trenutku bio veliki, čak i nenormalan za dečaka od 14 godina, ali je od prvog trenutka znao šta i ko želi da bude.

21 godinu, 1007 utakmica i 423 gola kasnije, sa 23. trofejom visoko podignutim iznad glave, ’Madridski anđeo’ odlučio je da se povuče.

"On igra kao anđeo. Juri sve što se pomera, konsantno je u pokretu. Miran je i u jednom mestu samo kada ostvari svoj cilj – pobedu. Njegov ponos dolazi iz želje za trijumfom, gigantskih izazova koje je pred sebe postavio... On poseduje taj dodatni gen, gen pobednika. On je Raul", opisao je Valdano svog ljubimca.

U C timu Real Madrida nastavio je svoj neverovatan razvoj nastavivši da oduševljava svoje učitelje redom cepajući mreže, da bi se ubrzo zatim dogodilo neizbežno. Trener Madriđana Horhe Valdano sve glasnije se raspitivao o njemu, a to kao da je davalo dodatni motiv Raulu da se još brže penje i probija ka prvom timu. Argentinac ga je sve češće lično posmatrao, a Raulovih 16 golova na sedam utakmica za omladince bilo je dovoljno da postane najmlađi debitant u istoriji najvećeg kluba na svetu.

Sa 17 godina i 124 dana Raul Gonsales Blanko, sa brojem sedam na leđima, istrčao je na travu stadiona Santijago Bernabeu zamenivši legendarnog Emilija Butragenja.

Španski mediji su taj momenat nazvali ’primopredaja krune’ i nisu nimalo pogrešili. Već naredne nedelje upisao je prvu asistenciju, na Saragosinoj ’La Romaredi’, kada je pâs upravo Butragenja pretvorio u gol šansu za nepogrešivog Ivana Samorana, da bi kroz sedam dana po prvi put zatresao mrežu. Pogađajte protiv koga? Naravno, Atletiko Madrida.

Sjajnim kretanjem iskoristio je prazan prostor u visini penala i karakterističnim udarcem iz prve, prefinjeno unutrašnjom, pogodio same rašlje gola ’Jorgandžija’, za konačnih 2:0. Zvezda je bila rođena, Valdano je do kraja sezone nastavio da veruje, a ovaj mu je uzvratio sa devet pogodaka u 28 nastupa za svoju prvu šampionsku titulu.

Ogromna pažnja, slava, poziv za reprezentaciju i konstantno opsedanje od strane medija nisu uticali na Raula, koji je bez preskakanja stepenica nastavio da krči svoj put ka legendi, postigavši u međuvremenu tri gola na Svetskom prvenstvu za mlade.

Već naredne sezone bio je pojedinac od kog se dosta očekuje, ali je on i na taj ispit odgovorio na najbolji mogući način. U debitanskoj sezoni u Ligi šampiona, Evropi se predstavio sa šest golova, dok je u nacionalnom šampionatu 19 puta bio strelac. Međutim, to je sve nekako palo u drugi plan jer je klub iz Madrida završio trku tek na šestom mestu, što je bio najgori plasman tima u poslednjih pola veka.

Uprava je na klupu dovela Fabija Kapela, a Predrag Mijatović, Fernando Morijentes, Roberto Karlos, Fernando Redondo i Raul, predvođeni kapitenom Manolom Sančisom, odgovorili su na veliko razočaranje titulom i Superkupom, godinu dana kasnije i titulom prvaka Evrope, sedmoj u klupskoj istoriji i prvoj posle 31 godine.

Za kraj izvanrednog ciklusa, u kojem je Raul sa 21 golom na 42 susreta poneo titulu najboljeg igrača La Lige, stigla je pobeda u finalu Interkontinetalnog Kupa protiv Vaska da Game u Tokiju, a odlučujući gol bio je delo upravo Blanka (2:1).

Zajedno sa Morijentesom i Mijatovićem, uz pomoć Davora Šukera sa klupe, Raul je činio najvažniji deo tima. Kapelo je zbog svađe sa predsednikom, jer je Raula stavljao često na levo krilo i igrao previše defanzivno, dobio otkaz, a na njegovo mesto seo je Jup Hajnkes. Trend ekspresne promene trenera, koji je i te kako popluran u našoj ligi, uzeo je maha u godinama koje su sledile u Madridu, ali je tim nekako, kao po navici, uspevao da osvaja najveće trofeje.

U finalnoj borbi za ’ušati’ trofej 1998. godine savladan je Juventus u Amsterdamu (1:0), a Raul je u uspesima tima učestvovao sa ukupno 55 pogodaka i 22 asistencije. Opet, naredna godina donela je nova razočaranja, a, posle odlaska Nemca sa klupe, Hose Antonio Kamačo, Gus Hidink i Džon Tošak su u samo godinu i po dana prodefilovali kroz poziciju šefa stručnog štaba. Kako spomenuti trojac ništa nije uspevao da promeni, iako je igrački kadar, kao i uvek, bio i više nego kvalitetan, predsednik Lorenco Sanc morao je da ’pogodi’ sa narednim trenerom. Tada je stigao Visente del Boske, a zatim i novo vreme zlatnih i velikih uspeha.

"On je najbolji igrač na svetu. To je sve što imam da kažem", reči su Zinedina Zidana.

Ovoga puta, uloga glavnog ’glumca’ dodeljena je upravo Raulu, iako je pravednije reći da se sâm izborio za sve ono što mu se dešavalo. U maju 1999. postao je najmlađi igrač sa 100 pogodaka na svom kontu, a sa 25 u sezoni osvojio je svoj prvi ’Pićići’, trofej za najboljeg strelca. Ipak, ni to nije bilo dovoljno za novu titulu. Post u nacionalnom šampionatu se nastavio (peto mesto), ali slučaj nije bio isti u elitnom takmičenju.

"One ring to rule them all..."

Momci iz La Korunje bili su neprikosnoveni, pa je Deportivo predvođen Đalminjom, Valeronom, Tristanom i ostalima stigao do iznenađujuće titule, ali se Raul potrudio da Realu niko ne bude ravan u najvažnijem klupskom takmičenju. Pored 25 komada u Primeri dodao je deset u Ligi šampiona, osvojivši titulu najboljeg strelca i igrača, a najbolju sezonu u karijeri završio je trećim golom na ’Stad d’Fransu’ – za osmu ’srebrnu amforu’ protiv Valensije Miroslava Đukića (3:0).

Dolaskom Florentina Peresa na čelo kluba na ulasku u novi milenijum počelo je stvaranje još moćnijeg Reala, ali ništa od toga nije moglo da ugrozi poziciju ljubimca Madrida. U klub su redom stizali Zinedin Zidan, Luiš Figo, Luis Nazario Ronaldo da Lima... Blanko je uprkos tome uspeo da ostane prvi strelac i vođa tima, definitivno potvrdivši klasu. ’Galaktikosi’ su osvojili novu šampionsku titulu, uz 26 golova i 12 asistencija Raula, dok ih je na putu ka istorijskoj odbrani Lige šampiona zaustavio, kasniji šampion, minhenski Bajern.

"Igrao sam sa mnogo velikih igrača tokom svoje karijere, baš velikih, ali nikada nisam video igrača kao što je Raul. On je sa druge planete. Pri tom, sve što on radi i način na koji to radi, potpuno ležerno i opušteno, čini ga jedinstvenim. Najboljim", rekao je Luiš Figo.

Ono što nisu uspeli u prvom pokušaju, jesu u drugom. Na startu nokaut faze ’osvetili’ su se Bavarcima, da bi trijumfom nad Barselonom stigli do novog duela za evropsku krunu sa Bajerom iz Leverkuzena. Do duela na Hempden Parku predvodio ih je naravno Raul sa šest pogodaka, upravo je on bio i taj koji je već u osmom minutu načeo ’Aspirindžije’, a onda je veliki Zizu postigao jedan od najlepših golova u istoriji fudbala, pa je Fernando Jero ponovo podigao najvredniji trofej.

"On je najveći košmar za svakog golmana. Niko ne poseduje takvu moć improvizacije kao Raul u petercu. Neki centarfori imaju svoj šablon, ali ne i on – njega je nemoguće pročitati. Lobovaće vas, izbaciti fintom, poslati loptu u kontra ugao, proigrati saigrača... Za njega ne postoji rešenje", kazao je Santijago Kanjisares.

Raul je nastavio da uživa u klubu u kom je dostigao sve o čemu je maštao, a verovatno se ni on nije nadao da će već sa nepunih 25 godina ostvariti sve svoje snove. Bio je okružen nekolicinom najboljih igrača sveta, srećno oženjen od 19. godine, sa petoro dece, a kao maneken ’Adidasa’ dobio je svoje specijalne 'predatorke'. Koliko je živeo za Real najbolje oslikavaju imena njegove dece. Prvom sinu dao je ime po svom ’fudbalskom ocu’ Horheu Valdanu, dok je drugi naslednik poneo ime jednog od očevih idola – Uga Sančesa. Trećeg sina nazavao je Meteo, u znak poštovanja ka velikom prijatelju Lotaru Mateusu.

Sedam. Seven. Siete. 7. Raul.

Godine koje su sledile donosile su rekord za rekordom – uskoro je postao i najmlađi igrač sa 200 golova u belom dresu, ali i najmlađi kapiten u istoriji Reala, pošto je kao dvadesetšestogodišnjak poneo traku, posle odlaska Jera. U sezoni 2006/07 predvodio je tim do jubilarne 30. titule, postavši na tom putu najbolji strelac u istoriji kluba sa 323 gola, a samo je legendarni golman Barselone Andoni Zubizareta odigrao više mečeva u Primeri za jedan klub od njega – 622. Zbog svega što je uradio za klub nagrađen je, zajedno sa Ikerom Kasiljasom, doživotnim ugovorom (pod uslovom da odigraju barem 30 mečeva u sezoni).

"Koga bih doveo u Mančester Junajted? Raula Gonsalesa. On je trenutno najbolji igrač na svetu. Zbog čega? Pa to ste mogli i sami da uvidite večeras na Old Trafordu", smatrao je ser Aleks Ferguson.

Uporedo sa blistavim trenucima u klupskom fudbalu, Raul se našao u nacionalnom timu ’Furije’. Posle debija i prvenca u kvalifikacijama protiv tadašnje Jugoslavije, zaigrao je na Svetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. godine, a već na otvaranju grupe bio je strelac protiv Nigerije. Na putu ka EURU 2000. u Holandiji i Belgiji ustalio se kao primarna opcija u napadu, a tako je ostalo sve preko Mundijala u Japanu i Južnoj Koreji i EURA u Portugalu, do povlačenja iz nacionalnog tima – posle još jednog neuspeha na Svetskom prvenstvu u Nemačkoj 2006.

Za osam godina u nacionalnom dresu sakupio je 102 nastupa, a sa 44 pogotka dugo je bio rekorder, pre nego što ga je David Vilja nadmašio na ulasku u drugu deceniju XXI veka. Ipak, nije imao sreće da sačeka barem naredno Evropsko prvenstvo i zajedno sa zemljacima barem započne planetarnu dominaciju.

Nažalost, čovek zbog koga je Kristijano Ronaldo morao da uzme broj devet doživeo je da se klub sramno ponese ka njemu. Ruku na srce, jeste Raul imao problema sa povredama, što je dovelo do toga da ne igra onoliko i na nivou na koji nas je navikao, ali svakako nije zaslužio da mu se, posle teške povrede zbog koje je završio sezonu, ne ponudi bilo kakav ugovor. Barem je toliko zaslužio za 741 utakmicu, 323 gola, šest titula, tri Lige šampiona, dva Interkontinetalna Kupa, Superkup Evrope i tri Superkupa Španije. Ko zna, možda su mu zamerili što nikada nije osvojio Kup kralja.

Nekoliko godina kasnije, istu sudbinu doživeo je i Kasiljas.

“Fudbal je bio i ostao moj život. Real Madrid je moj dom, mesto gde sam osetio posebne emocije. Prošlo je mnogo godina od kada sam prvi put obukao beli dres, ali imam osečaj kao da ga nikada nisam ni skidao. Sa mojim Realom i mojim ljudima sam postigao sve o čemu sam sanjao. Murinjo je želeo da me zadrži, ali je moja odluka bila da odem“, iskreno Raul iznosi svoje emocije prema omiljenom klubu na oproštaju.

Blanko nije očajavao, zadržao je gospodske manire, što se može videti i po njegovom oproštajnom govoru, pa je ubrzo odlučio da u Šalkeu nastavi svoju avanturu. U bundesligašu iz Rura potvrdio je onu staru fudbalsku – ’forma je trenutna, klasa je večna’. Za dve godine u dresu ’Rudara’ upisao je 40 pogodaka i 19 asistencija, ubrzo je postao miljenik nekih drugih ljudi, ali je bio svestan da se kraj bliži..

"Možda nijednu od njegovih mogućnosti ne možete oceniti ocenom deset, ali, isto tako, ne postoji igrač na svetu kome je prosek umeća 8,5. Za mene će on uvek biti najbolji i najopasniji napadač. Definicija centarfora koji jednim potezom može da reši meč", rekao je jednom prilikom Fernando Jero.

Kako to sada sve češće biva, 35-godišnji Raul odlučio se za odlazak u Katar, gde je dve sezone Arape učio fudbalu, pre nego što je prihvatio poziv Njujork Kosmosa. Pre tačno sedam dana, veliki Raul Gonsales Blanko odigrao je svoj poslednji takmičarski meč i odlučio da je pravo vreme da kaže zbogom fudbalu. A kao i sve što je činio tokom karijere, takav je i bio i kraj – sa stilom. Nekadašnjem klubu Pelea doneo je titulu u NASL ligi i otišao u legendu.

Navijači, pogotovo oni mlađi, na spomen neverovatnog perioda istorije Real Madrida, pre svega na famozne 'Galaktikose', najpre pomisle na Zidana ili Roberta Karlosa, ili možda Luiša Figa. Čak i kada se priča produbi retko ko u prvih nekoliko rečenica spomene Raula Gonsalesa Blanka. A to je velika nepravda. Velika nepravda prema jednom od najboljih centarfora u istoriji ove divne igre.

Čoveka koji je sa lakoćom lobovao, pretrčavao, varao i zbunjivao golmane. Čoveka koji je posedovao neverovatnu tehniku, sjajan osećaj za prostor, asistenciju i šut... Čoveka koji za dve decenije bavljenja fudbalom nije zaradio crveni karton. Kompletnog fudbalera. Fudbalera koji je novinare širom sveta terao da pišu o njemu, ali samo i isključivo onim što je radio unutar travnatog pravougaonika.

"Ja sam nebitan, ja sam niko i ništa. On je Raul Gonsales, istorija Real Madrida... Neko kome se divim i od koga sam želeo da učim, sa velikim zadovoljstvom sam uzeo devetku", rekao je Kristijano Ronaldo, čovek koji je srušio gotovo sve Raulove rekorde, kada je stigao u Madrid.

Raul je uvek ispred svega stavljao svoju porodicu, mogao je da živi život kakav god je želeo, sve što je stekao učinio je zahvaljujući svom trudu i odricanju, iskoristivši poseban i nesporan talenat koji je posedovao. Smatrao je da je jedino pravedno deliti, što je i činio i pre nego što je postao globalni ambasador fondacije UNICEF: Danas ima nekoliko humanitarnih organizacija koje pomažu onima kojima je pomoć najpotrebnija.

Na terenu se vodio filozofijom svog idola Dijega Armanda Maradone, dok je van njega upravo on bio taj koji je mnogima pokazao kako treba da se ponaša jedna velika svetska zvezda. Jeste, sve je moguće i bez afera, skandala i bahatog razmetanja novcem.

Mnogi su i mnogi će nositi famoznu sedmicu Real Madrida, ali će ona istinski pripadati samo jednom čoveku.

"Ovo je bila izuzetno teška odluka, verujte mi. Ipak, sada samo želim da pomognem Kosmosu da osvoji šampionat. Želim da se zahvalim svima koji su mi pomogli kroz karijeru, svim trenerima, saigračima... Vreme je da odmorim. Ponosan sam na ono što sam uradio. Počinjem novi život, pomalo tužan, ali i srećan. Smatram da je pravo vreme da kažem zbogom – zbogom nečemu što najviše volim", bile su poslednje reči Raula kao profesionalnog fudbalera.

Na kraju, šta nama ostaje? Ništa, da iznova i iznova prepričavamo kakav je i koliki majstor bio gospodin u kopačkama Raul Gonsales Blanko. I,da, da barem posle gola na malom fudbalu ili Pro Evolution Socceru poljubimo 'prsten' na ruci. kao što je on to svaki put činio kada zatrese mrežu, u znak poštovanja svoje supruge.

Raul Gonsales Blanko – 27. jun 1977. godine

Real Madrid – 741 utakmica, 323 gola

La Liga – 94/95, 96/97, 00/01, 02/03, 06/07, 07/08

Liga šampiona – 97/98, 99/00, 01/02

Interkontinetalni kup – 1998, 2002

UEFA Superkup – 2002

Superkup Španije – 1997, 2001, 2003, 2008

Zlatna medalja reda kralja za doprinos sportu

 

Najbolji igrač La Lige – 96/97, 98/99, 99/00, 00/01, 01/02

Trofej Telmo Zara – 95/96, 98/99, 00/01, 02/03

Pićići – 98/99, 00/01

UEFA centarfor godine – 99/00, 00/01, 01/02

Reprezentacija Španije – 102 nastupa, 44 gola

Šalke 04 – Kup Nemačke, Superkup Nemačke

Al Sad – Katar liga zvezda, Emirov Kup

Njujork Kosmos – NASL, Vosam Kup, Soker Bol

Komentari / 0

Ostavite komentar