Nebitan meč, a znači sve! "Orlovi", opalite i vi neki šamar!

Zvuči šizofreno, ali je istinito. Meč koji nam ništa ne znači postao nam je meč godine (?!). I sve to zbog jedne albanske igračke, transparenta okačenog o dron, provokacije na koju smo po pravilu naseli, zbog koje su jedni dobili batine, a drugi ostali bez bodova i šanse da se kvalifikuju na Evropsko prvenstvo.

Fudbal 08.10.2015 | 19:20
Nebitan meč, a znači sve! "Orlovi", opalite i vi neki šamar!

Dakle, večeras od 20.45 u Elbasanu igraju Albanija i Srbija, a takmičarski beznačajno loptanje postalo je sportsko-društveno-politički fenomen, jer svi znaju da Srbija ni u praksi, ni u teoriji, ni u snovima ne može na Evro 2016, pa se priča o svemu osim o fudbalu.

Čitava zbrka oko utakmice Albanaca i Srba najbolje može da se definiše rečima jednog umetnika u najavi, osnivača slikarskog pravca kristijanizam, da je u pitanju "jedno ludilo sastavljeno od bezbroj malih ludila na istom mestu".

Posle beogradskog galimatijasa, premijer Albanije Edi Rama je konstantno provocirao srpsku stranu, onda mu je srpski premijer Aleksandar Vučić odgovorio da ćemo ih pobediti usred Albanije, a zatim se nedeljama vodi rasprava o tome hoće li naš premijer prisustvovati meču. Zatim Rama u goste zove Hašima Tačija (?!), ministra spoljnih poslova samoproglašene države Kosovo, a garda, policija, snajperisti i helikopterske jedinice u Elbasanu su pripravni kao da se sprema rat zvezda, a ne fudbalska utakmica.

Uz sve to, Ismailu Morini, čoveku koji je priznao da je upravljao dronom u Beogradu i koji je uhapšen zbog posedovanja srpskog pištolja, na meteorskom usponu popularnosti među Albancima može da pozavidi i italijanska pevačica albanskog porekla Ana Oksa.

Iako mnogi tvrde da su Albanci gostoljubiv narod, čini se da su vidljive traume enverhodžovske višedecenijske izolacije, pa pred utakmicu u svemu vide konspiraciju, priviđaju im se “grobari” na gradskim trgovima, izmišljaju priče o nekakvim Srbima koji švercuju dronove preko granice, kao i o novčanim ponudama lokalnim huliganima da izazovu prekid utakmice…

Eto, mi smo uvereni da je neki navijač Uliks Ademi slagao na Tviteru kada je rekao da su mu Srbi ponudili 50.000 evra da započne haos u Elbasanu.
Lažeš, Ulikse, odakle nama 50.000 evra za takve gluposti?! Možda ćemo imati 2016, kad nam sve krene nabolje, ali sad ih nemamo!

Ne želimo, elem, da se pred utakmicu u Elbasanu pozivamo na albansku golgotu, stradale po njihovim gudurama, junačke podvige srpske vojske… Nije to ova priča.

Ovo nije ni klasična fudbalska priča. Ovo je zapravo trebalo da bude više priča o ljubavi. Prema fudbalu naravno. I jednoj reprezentaciji.

Bolna je to ljubav, jer nije uzvraćena.

Pet godina reprezentacija Srbije konstantno donosi patnju svojim navijačima. Pet godina ekipa, čiji pojedinci igraju u najboljim evropskim klubovima, izopštena je iz fudbalskih zbivanja. Drugim rečima, imamo "ferari", a ćelave mu gume.

Propustila je ta ekipa tri velika takmičenja, dva evropska i jedno Svetsko prvenstvo, odigrala je 61 meč uz 24 pobede, 13 remija i 24 poraza, promenila je šest selektora, oduzeto joj je šest bodova u kvalifikacijama (tri zbog službenog poraza od Italije i tri posle “službene pobede” nad Albanijom), imala je dva žestoka prekida utakmica, stotine promenjenih fudbalera, stotine i stotine hiljada evra plaćenih za kazne, milione evra izgubljenih zbog neodlaska na velika takmičenja, poraze od znanih i neznanih…

Besni su navijači, posle svake odgledane utakmice "orlova" muči ih isti problem kao i adolescente posle pijanke - neću nikad više, mame mi.

Ali kada je fudbal u pitanju i naša reprezentacija, tu nam nema pomoći.

Pre pet godina su se u Južnoj Africi upoznali dvojica navijača Srbije. I ovo je njihova kratka priča.

Dva prijatelja, jedan koji je živeo u Subotici, a drugi u Torontu uzela su u svojim firmama slobodne dane i našli se u Istanbulu. Odatle su avionom otišli za Tripoli, pa hvatali let za Johanezburg. S obzirom na to da je u toku bilo Svetsko prvenstvo, naravno da nije bio ni promil šanse da dalje nađu avionske karta. A utakmica se igrala u Port Elizabetu, dakle, još oko 1.000 kilometara puta. I oni šta će, stave glavu u torbu, a sebe u privatni aviončić, koji je više ličio na kombi s krilima nego na letelicu. I sve to da bi gledali 90 minuta kako Srbija igra fudbal. A onda se istim putem vratili kući.

I onda se posle nekog narednog poraza igrači brane rečima kako je njima na terenu poraz teže pao nego navijačima. Dobro ako vi tako kažete, ali pre nego što to opet prevalite preko usana pročitajte još jednom pasus iznad.

I dok su navijači "orlove" kažnjavali neodlaženjem na utakmice, praznim tribinama, ipak su kod kuće krišom gledali televizijski prenos i kidali živce, iako su sto puta rekli - nikad više!

I dalje vole "orlove", ali ne zaslužuju oni da se to javno čuje, kao što ni stari nikad neće priznati ženi da je ponovo počeo da puši iako svakih pola sata izlazi da "baci đubre".

I posle svega, navijači ništa ne traže od "orlova", niti išta očekuju. Najmanje što "orlovi" mogu da učine za sve nas jeste da pobede u zemlji orlova i “mercedesa”.

Pa eto, pobedite Albaniju na terenu iako domaćin za taj fiks daje kvotu “nula”.

Ma šta pobedite - zgazite je!

Komentari / 0

Ostavite komentar