Majevički agresori

Hiljadu puta ponovljena laž postane istina, ili tako nekako, govorio je otac propagande, nacistički zločinac Gebels. 

Republika Srpska 01.08.2015 | 10:59
Majevički agresori

Zahvaljujući, kako plaćenoj propagandi, tako i onoj koja je nastala ponavljanjem „njihovih istina“ postali smo narod agresora. Istina izvršili smo agresiju isključivo na svojoj teritoriji, ali koga se to tiče u ovom „istinoljubivom svijetu“?

Agresija se, po međunarodnom pravu, smatra ratnim zauzimanjem tuđe teritorije.

Prošlo je već više od dvije decenije kako smo proglašeni agresorima i davno lansirana laž ponavlja se sakodnevno, kako u bošnjačkim i hrvatskim tako i u svjetskim, a nerijetko i u srbijanskim medijima.

Na razmišljanje o agresoru i agresiji ponukala me prijateljica Švajcarkinja koju sam dočekao na aerodromu u Dubravama kod Tuzle i uz put morao da joj objašnjavam zašto su neke kuće još uvijek porušene i zašto su porušene kad su to kuće „agresora“.

Kako da objasnim jednoj ženi, koja je iako stari novinarski vuk, vjernik novog doba i onog što nam se prodaje kao demokratija i liberalizam? Kako da joj objasnim da su stanovnici. Dubnice, Čaklovića, Simina hana, Požarnice, Kovačice, Cviljevine, Potraši i još mnogih sela na Majevici, protjerani iz svojih domova, a istovremno su proglašeni agresorima? Pogotovu se postavlja pitanje, kako da to objasnim jednoj Švajcarkinji, a da to pri tom ne pomisli da sam zagovornik teorije zavjere ili u najmanju ruku lažov koji ne želi da kaže istinu o svom narodu?

Švajcarci, kao u ostalom i ostali stanovnici zapadnog svijeta, vjeruju još uvijek, da smo počinili sve ono što su „napredni, demokratski, liberalni itd“ mediji objavili.

Da se podsjetimo, bila je to propaganda koja je hiljadu puta nadmašila Gebelsa, oca ove vrste propagande. Po njemačkom poslaniku Švarcu srpski ljekari su usađivali pseće embrione u materice muslimankama. Srpski vojnici su silovali između 150 000 i 250 000 muslimanki. Broj ubijenih muslimana, po istraživanjima jednog švajcarskog novinara, dostigao je cifru od osam miliona. Zarobljenički logori su postali, u zapadnim medijima, koncetracioni logori koji nadmašili, prema pisanju tih medija, mračnu slavu Aušvica, Dahaua i drugih nacističkih koncetracionih logora.

Na kraju, 1999. godine je ministar odbrane SR Njemačke Rudolf Šarping izjavljivao da Srbi igraju fudbal sa odsječenim glavama kosovskih Albanaca i da se slade na roštilju pečenim fetusima izvađenim iz trudnih kosovskih Albanki.

Šta zna jedna od najboljih švajcarskih novinarki o Srbima i ratu u kome smo porglašeni agresorima?
Prije nego što odgovorim na ovo pitanje, odnosno citiram njen odgovor, moram da napomenem da ništa bolje nisu informisani ni novinari u ostalim državama zapadne Evrope, a o običnim građanima ne treba ni da govorim.

„Ne znam mnogo, mislim, Srebrenica je sinonim za sve što se ovde događalo.“

Odgovorila je na pitanje, zaboravljajući da je zahuktala propagandna mašinerija prije zločina nad Srebreničanima obavijestila „napredni svijet“ da su Srbi dviljaci, varvari, fašisti, nacisti, komunisti, staljinisti i sve ono što se smatra lošim. Zaboravila je takođe da je ista ta propaganda mašinerija prikazivala hrvatske i muslimanske vojnike i nazivala ih srpskim zločincima. Prikazivala srpska groblja i nazivala ih muslimanskim.

Zaboravila, ili nije nikad ni saznala, jer ako bi jedan savremeni rob posumnjao u istinitost onog čime ga kljukaju mediji, posumnjao bi u postojanje demokratije. Čim bi sirotan posumnjao u postojanje demokratije mogao bi početi da razmišlja, a razmišljanje, pogotovu slobodoumno, nije poželjno jer može da onespokoji robove i ugrozi stabilnost zapadnog konzumentskog raja.

Zbog priče koju je moja prijateljica pisala, odnosno prikupljala podatke za tu priču na Majevici, obišli smo tih dana sve naše vrleti, pa sam imao priliku da joj, pored već nabrojanih, pokažem „agresorska sela“;

Visore, Brezje, Lukavicu, Miladiće itd., koja su uništena u ratu, a odakle su stanovnici protjerani i raseljeni širom svijeta.

Trudeći se tih dana da razložno objasnim prijateljici šta se sve dešavalo u mom rodnom kraju, sjetio sam se devedeset druge, odnosno nekih detalja koje sam iako važne, ko zna zašto, bio istisnuo iz sjećanja.

Nekako, krajem februra te godine, zamolio me prijatelj iz muslimanskog sela Čelića da mu nabavim pištolj.

Nasmijao sam se i odgovorio da ni sam nemam oružje i da nemam namjeru ni da ga nabavljam jer u svakom slučaju odlazim polovinom marta u Švajcarsku, pa neću učestvovati u ratu, do kojeg će, doći znali smo obojica.

„Svi su dobili oružje samo meni nedaju. Rekli su mi da idem da pečem božićne pečenice sa Srbima“. Rekao je moj prijatelj, ne rekavši od koga su ti svi dobili oružje. Da li je govorio istinu ili lagao ni danas ne znam, ali da su se pripremali za rat pokazalo je vrijeme.

Jedan drugi događaj možda je važniji od pomenutog. Vraćao sam se iz Brčog u ranim jutarnjim satima i na mostu preko rijeke Šibošnice zaustavila me grupa vojnika, odnosno u uniforme bez vidiljivih oznaka, obučenih muškaraca. Jedan od njih, jedini koga sam prepoznao, se izdvojio i prišao automobilu. Bio je to poznati kriminalac, čovjek koji polovinu života proveo u popravnim domovima i zatvorima. Ne pogledavši me tražio je da mu pokažem dokumente, ja sam se nasmijao i ako mi je strah stezao srce.

„Šta ćeš ti u ovo doba ovde?“ pitao je nervozno se osvrćući oko sebe. Nasmijao sam se ponovo i pokušao da budem duhovit.

„Palo je nebo na zemlju, a zemlja otišla na mjesto neba, kad je došlo vrijeme da ti mene legitimišeš.“
„Ne pravi si lud, vidiš da ovi nisu odavde! Ubiće te k'o zeca, a i mene ako skontaju da si Srbin. Vozi i ne prolazi više ovuda, naročito noću...“ pokazao je rukom četvorici nepoznatih likova na sredini mosta, da mogu da prođem.

Hvala mu do neba. Da me nije propustio možda ja ne bih danas pisao ovaj tekst i vjerovatno ne bih doživio da budem proglašen agresorom.

Moja prijateljica je treptala i klimala glavom, ali iz moje priče očigledno nije mogla da izvuče zaključak, pa je pitala:

„ Dobro, ako ste i prije rata živjeli ovde, što znači da niste iz Srbije došli i zauzeli ove prostor, zašto vas je čitav svijet proglasio agrsorima?“

Previše mi je draga pa nisam i ne mogu da je pošaljem do đavola, kao što bih ponekad, cijeli njen i moj svijet, poslao do đavola.

Kakav je to svijet u kome mi živimo? Svijet u kome postaješ agresorom i onda ako samo braniš svoj kućni prag.

Najlakše bi bilo odgovoriti jednom riječju; licemjeran, ali neće biti dovoljno onima koji su neupućeni, da shvate da su bili hrana za topove i koletaralna šteta i sve to u cilju, nekih i nečijih, viših interesa.

Možda je činjenica da nas je taj „kulturan, napredan i demokratski svijet“ proglasio agresorima, mogla biti korisna za sve tri strane iz prošlog rata, a pogotovu za nas, jer je trebalo da nam otvori oči, ali se bojim da nije. Još manje je otvorila oči onima na koje smo tobože izvršili agresiju, jer oni tako uporno ponavljaju laži iz desvedesetih da su u njih odavno povjerovali.

Morao sam oprezno, „na kašičicu“ da saopštavam prijateljici činjenice koje se nisu uklapale u ono što je ona „znala“ o nama. Pošto nije mogla da svari sve ono što je saznala od mene, između ostalog, informaciju da su zločin nad Srebreničanima izvršili agenti francuske obaještajne službe, ma kako se oni zvali i kojeg porijekla bili, te da broj žrtava nije ni blizu onoj cifri, koju papgajski ponavljaju kako bošnjački tako i evropski mediji. 

Još je manje, mogla da prihvati mogućnost da je „Srebrenica“ plod dogovora tadašnjeg američkog predsjednika Bila Klintona i ratnog zločinca Alije Izetbegovića. Kako i da shvati, kad je kauboj iz Arkanzasa još uvijek važna politička figura, a njegova supruga, iako više puta uhvaćena u laži kao i njen muž, mogući kandidat za predsjednika najmoćnije države na svijetu? Dok istovremeno, svi gradovi u bošnjačko-hrvatskom dijelu Bosne i Hercegovine imaju po jednu ulicu koja nosi ime Alije Izetbegovića.

Teško je objasniti nekom, da je Majevicu, opštine; Lopare i Ugljevik moglo da brani, računajući djecu i starce, tridesetak hiljada ljudi, dok je na drugoj strani samo u Tuzli sa okolinom tristo hiljada stanovnika, a da su istovremeno oni koji su branili Majevicu agresori, dok su oni drugi žrtve.

Ona, moja prijateljica, nije uspjela da razumije prirodu i pozadinu našeg građanskog, da ne kažem, bratoubilačkog rata. Ona nije, a da li smo mi shvatili?

Autor: Miodrag Lukić

Komentari / 6

Ostavite komentar
Name

rodjo

01.08.2015 09:43

Postovani gospodine pitajte svoju kolegicu je li njoj glava sluzi za razmisljanje ili sisanje. Jos mi je pred ocima onaj snimak CNNa sa sahrane u Kravicama,gdje prisutan Karadzic i normalno pravoslavno pop.A ona VJESTICA izvjestava zapadni svijet o maskru Srba nad Muslimanima.Takvi kao ta Svicarka slijepo vjeruju i ne pitaju se:otkud ova dvojica prisutna na Muslimanskoj sahrani.NO COMENTO.....

ODGOVORITE
Name

Zero

01.08.2015 12:06

Realno takvih prica ima na sve tri strane. Nista novo.

ODGOVORITE
Name

Nije baš tako

04.08.2015 10:33

U prošom ratu je jasno određeno ko je agresor i ko je žrtva. Na žalost nikko nije ništa shvatio.

Name

Bogoljub

02.08.2015 06:48

Sta reci a ne zaplakati. Nas bi narod rekao,"dva losa ubise Milosa".

ODGOVORITE
Name

Švajcarska

09.11.2015 15:50

Odličan tekst i odlično prikazana švajcarska novinarka koja je stalno zbunjena jer sirota nije znala da je lažu i da je sama lagala.

ODGOVORITE
Name

o tim zapadnim novinarima

16.03.2018 04:55

Jesu li oni normalni? Gdje će pisati i objavljivati takve klevete?

ODGOVORITE