Šta je nama ta sloboda dala ili trebaju li „opoziciji“ slobodni mediji?

Znamo ko nas je i kleo i vrijeđao i ostavljao bez posla, ali pitam ljude pozvali ih iko iz opozicije? Jesu li im bar čestitali na hrabrosti, pitali kako se osjećaju, da li se plaše za sebe i svoju porodicu... Mene nisu, ali dobro, ja sam mijenjao broj telefona pa ga možda nemaju...

Republika Srpska 28.07.2015 | 07:26

Ne smijem se koleginici sa tzv. Javnog, RTRS servisa, koja je predsjednika SUBNOR-a, pitala: „Koliko je ta Narodnooslobodilačka borba trajala? " Prije bih zaplakao zato što je nju jadnu neko takvom „novinarstvu“ naučio. Neću se začuditi ni ako ista dogodine bude izabrana za „novinara godine“.

Mene je, iskreno začudilo što, drug Rade Đajić nije istakao doprinos predsjednika Dodika, Vlade Republike Srpske i resornog ministarstva Narodnooslobodilačkoj borbi. Čak sam stekao utisak, da je na ovaj način na RTRS-u, napravljen značajan pomak ka slobodi informisanja, pa i u istraživačkom novinarstvu, kada već o profesionalnoj znatiželji uvažene koleginice govorimo. Uostalom ona samo revnosno „gleda svoja posla“. Nije ona kao ovi ovdje što sve redom kritikuju.

Pamtim ja i hrabrije „istraživačke“ ispade koleginica i kolega novinara.

Sjećam se dobro kada je jedna koleginica u pres centru Vlade Republike Srpske, tadašnjag premijera, ne trepnuvši upitala: „Gospodine predsjedniče, koji je naš stav?“ Tada je nastao muk. A danas svi znamo da je ova hrabra novinarka pogodila pravo u centar – eno je na čelu novinske agencije Republike Srpske, poznate kao Srna. Bez obzira što je tadašnjeg predsjednika Vlade čak dobro zbunila svojim pitanjem – tako da sam stidljivo žmureći očekivao da će joj pasti u zagrljaj.

A sjećam se i onih što su mu u zagrljaj padali.

Bilo je to polovinom oktobra 2005. ispred banjalučkog Osnovnog suda. Stara kapija od dva betonska stuba. Uz lijevi prislonjena zelena vijetnamaka, babinog i babinog (obrati pažnju na akcenat, op.a) novinarskog „doajena“ Slaviše Sabljića. A uz drugi crvena frenka, pomalo zaboravljne daktilografkinje iz Mokrog i mnogih kabineta, Mirjane Nezavisne Kusmuk. Pošto se po običaju ne pozdravih sa njima probih se kroz masu u kojoj su između ostalog bili i trubači....

U sudnici se čekao, taj istorijskli momenat – da sudija Spasen Kelman pročita presudu Miloradu Dodiku, optuženom za zloupotrebu položaja i ovlašćenja i nesavjestan rad u službi. I pročita (o detaljima drugi put). Aplauzi se prolomiše salom. Meni došlo da i sam zaplješćem za svaki slučaj, ali me ona masa izgura napolje gdje se već uveliko slavila „pobjeda“. Pljuštali su poljupci „babinih“ i mokranskih doajena. Na licu, tada lidera opozicije, nije bilo više nepoljubljenog prostora, pa su ljubljena i druga mjesta... „Ajde dobro ovo dvoje su to bar javno radili. I nije ih bio blam. Ljubili su oni mnoge. Ovaj prvi i babu Fikreta, i babu Biljanu, i kako je ko redom dolazio. Crvenokosa je, krenula iz Krajišnikovog kabineta u čijem je sada, vjerujte pojma nemam... Ali evo njihovih reslova po banjalučkom „medijskom prostoru“... Uostalom po ratnim kabinetima su i započinjane mnoge karijere i ovih u vlasti i ovih što vlast kritikuju.. Radna obaveza valjda, šta li je već to bilo...

Samo, bila su neka druga vremena.

Ko se još od kolega sjeća kada je direktor Policije Republike Srpske, Radomir Njeguš uvrijedio novinare izjavom da i među njima „ima onih kojima je mjesto iza rešetaka“. Protestovali smo zbog toga ispred sjedišta MUP-a Republike Srpske. Ipred kapije ostavili neki veliki balvan – pendrek na poklon Njegušu. Protest novinara organizovalo je tadašnje Nezavisno udruženje novinara Republike Srpske (NUN RS). Ovo udruženje je, ako je neko zaboravio, bilo kolektivni član Udruženja/udruge BH novinari . Na čelu Nezavisnog udruženja bio je Jery, ne onaj Tomov drug iz crtanog filma, nego onaj malo veći miš što je sada vlasnik više miši.. , pardon mini hidrocentrala i predsjednik Udruženja novinara Republike Srpske (onih što su istupili zajedno sa njim na čelu iz Udruženja/Udruge bh novinari, a tamo ostavili samo nas „domaće, probosanske izdajnike“). Pitao sam njega, Dragana Jerinića, (za one koji ne gledaju crtane filmove) za te elektrane. Kaže, da je to njegova privatna stvar. Slažem se! Ali nije njegova privatna stvar kako je do tolikog bogatstva došao!? Ali dobro, valjda i ja nešto steknem prije nego počnu istraživati porijeklo imovine. Za sada sam stekao dovoljan broj neprijatelja. Taman toliki da mi facebook profil ne bude prebukiran.

Ali vratimo se položaju novinara i medija nekad i sada. Da smo načisto – slažem se nisu ono sjajna vremena bila. Samo ovi što su vodili te proteste, na koje sam iz kolegijalnih razloga, tada došao, su predvodile kolege koje su osim u NUNRS bile i vedete Nezavisnih novina. Onih čiji je urednik (valjda) za svoje pisanje, umalo životom platio i ostao invlid do kraja života. Njemu, Željku Kopanji tu žrtvu niko ne može osporiti niti iko ima pravo ćutati o činjenici da počinioci toga zločina nikada nisu procesuirani. Ne može niko osporiti i da su njegove Nezavisne novine otvoreno, oštro, „bez dlake na jeziku“ kritikovale vlast koju su tada vršili SDS, PDP i njihovi koalicioni partneri (uglavnom sadašnja opozicija), Donedavno se prepričavala, pa evo da ne padne u zaborav, Kopanjina izjava: “ Mi smo svoju nezavisnost sačuvali zahvaljući donacijama Američke vlade“!

Pitam se: „Koliko danas košta ta ili takva nezavisnost?"

I novinari RTRS-a su kritikovali vlast. Javni servis, što su ga pojedinci voljeli zvati i državnom televizijom, je više nego oštro kritikovao tada aktualnu vlast. Sjećate li se kako je tada izgledao informativni program RTRS-a? Na mene je najjači utisak ostavio prilog u kojem vedeta te medijske kuće Siniša Mihajlović po stazama i bogazima traži izgubljenu kariku u DNK lancu između predsjednika Republike Dragana Čavića i premijera Pere Bukejlovića. Nepotizam, nego šta – babe im rekoše, bile neki rod... Naljutio se jednom tadašnji predsjednik Čavić na njih i reče im (na pres konferenciji u Banskom dvoru) da su neobjektivni i politički pristrasni! Koji je to napad ne medije bio!? Protestuju udruženja novinara. Naslovne strane domaće štampe sutra osvanule sa naslovima: Čavić nasrnuo na novinare! Pritisak na medije. Novinari javnog servisa na udaru predsjednika Republike! Strašno, strašno...

A onda jednog dana... Opozicija i vlast zamijeniše mjesta.

A novinari nastaviše da kritikuju one iste iako oni više nisu u vlasti nego u opoziciji. Zbog pritisaka koje je on i redakcija na čijem je čelu bio trpila od nove vlasti, Slobodan Vasković urednik magazina „Patriot“ je početkom 2007.godine stupio u štrajk glađu. Na prste jedne ruke ću nabrojati sve one koji su ga podržali lično tu na licu mjesta. To su istih onih 4-5 ljudi koji do danas trpe uvrede, prijetnje i pritiske aktuelne vlasti... Od tada do danas novinarima je psovana majka i sve po spisku, neki su jedva živu glavu sačuvali, upućivane su prijetnje, a bacane su i kletve, (ko ne vjeruje neka pita Mišu Vidovića, kolegu sa FTV-a).

Ko još nije slušao snimak „predsjedničke čestitke“ Vladi Trišiću, vlasniku BN televizije?

Neću da ropćem nad svojim mukama... Znamo ko nas je i kleo i vrijeđao i ostavljao bez posla, pitam ove ljude – pozvali ih iko iz opozicije? Jesu li im bar čestitali na hrabrosti, pitali kako se osjećaju, da li se plaše za sebe i svoju porodicu... Mene nisu, ali dobro, ja sam mijenjao broj telefona pa ovaj novi vjerovatrno nemaju. Nema veze ne zamjeram...

Doći će do promjena! Mora!

„Pa šta. Šta ti misliš – da će nama biti bolje ako dođe do promjene vlasti!? Opet će se ovi isti ušliftati novim vlastima, a mi ćemo opet biti donji“, kaže jedan od ovih mojih kolega. A ja gledam šta radi ova vajna „opozicija“ u koju još po nekad znam položiti zrno nade!? Sve češće me obuzima neka jeza... Sanjam ona dva stuba ispred Osnovnog Suda, vijetnamku, crvenokosu ali i plastificirana lica režimskih poltrona što sa tv ekrana i kolumni po ovim papirnatim smećima još cmaču ono izbalavljno, mada već mlohavo i oronulo lice i druga (ne mogu pred djecom) mjesta voljenog vođe... Vođe se mijenjaju, a oni ostaju isti. Poltroni su konstantna kategorija. Vođe takve vole, šta ćemo im mi ovakvi ćoškasti i svojeglavi.

Imamo, bar portala i blogova, a ima i jeftinijeg i mekšeg papira, od „banjalučke“ štampe, tako da imamo još izbora... Samo ne znamo pada li ikome na pamet, da kakvom donacijom pomogne da „sačuvamo svoju nezavisnost“ ili golu egzistenciju svejedno ili da nas bar potapše po ramenu...

Autor: Miljan Kovač

Izvor: Impulsportal