Da li je SNSD knjižica tajna uspjeha?!

Nije da nema uspješnih firmi u Republici Srpskoj. Postoji ih nekoliko, i uglavnom su to privatne firme čiji su osnivači i direktori ili članovi vladajuće stranke ili osobe bliske ljudima iz vrha vlasti. Tajna njihovog uspjeha je u osmišljavanju poslova, putem kojih će, bez puno truda i uloženog sopstvenog novca, izvući velike pare iz budžeta.

Jedna od takvih firmi je banjalučki “Lanaco”. Radnici u toj firmi primaju redovno platu, imaju happy hour svake sedmice, firma daje stipendije studentima i gradi pametnu zgradu, skuplju od Centralne Banke. Direktor “Lanaca” Nebojša Ninić je član Gradskog odbora SNSD-a, kao i član Savjeta za privredu gradonačelnika Banjaluke Slobodana Gavranovića.

TAJNA NINIĆEVOG USPJEHA

Tajna Ninićevog uspjeha je u tome što on svoje proizvode i usluge institucijama i ustanovama daje maltene džabe. “Lanaco” tako “velikodušno” pokloni program, informacioni sistem, sajt ili nešto, vrlo stručnog naziva, nekom javnom preduzeću.

Tu, međutim, nije kraj, već početak procesa u kojem Ninićeva firma dobro zarađuje. Jer, svima je potrebno održavanje poklonjenog programa, informacionog centra, sajta ili nečeg sličnog. Taj posao radi “Lanaco”. Svake godine institucije, ustanove i javna preduzeća plaćaju “Lanacu” održavanje.

Svake godine na račune “Lanaca” kapaju sredstva, malo od zajedničkih institucija BiH, malo od Vlade, malo od Ministarstva prosvjete, od Elektrokrajine, od RiTE Gacko od Grada Banjaluka, od škola, od centara za socijalni rad, jer svi oni imaju ugovorene poslove s tom firmom. Neki godišnje za usluge “Lanacu” plaćaju 300.000 maraka, neki deset hiljada. Nikome ne upada u oči, a godišnje iz raznih državnih budžeta ova firma naplati nekoliko miliona maraka. Druge firme, koje se bave istim poslovima, pored “Lanaca” nemaju šansu da dobiju te poslove.

“Lanaco” je Ministarstvu prosvjete poklonio “revolucionarni projekat” - elektronski dnevnik. Sad roditelji uspjeh svoje djece mogu pratiti putem Interneta, pa ne moraju ići na informacije i roditeljske sastanke u školu. Ruku na srce, nekim roditeljima je bolje da ne dolaze u škole, jer će se suočiti sa razvaljenim stolicama, napuklim prozorima i, ako pada kiša, kantama nasred učionice, jer krov prokišnjava.

Ovaj projekat eksperimentalno je počeo 2008. godine, Ministarstvo prosvjete je tada u njega uložilo 55.000 maraka, ali nikada nije realizovan do kraja i u punoj mjeri. Roditelji, ipak, moraju put škola kako bi vidjeli ocjene i izostanke svoje djece.

PROJEKAT DOSITEJ

Tu je i projekat Dositej. Vlada RS diže kredit od devet miliona maraka, uz kamatnu stopu od sedam posto na godišnjem nivopu, za nabavku malih i nefukcionalnih laptopova za škole. Vlada Republike Srpske je prošle godine odlučila da nastavi realizaciju projekta “Dositej”, bez obzira na to što je Vlada Srbije, koja je bila partner u projektu, odlučila da se iz njega povuče.

Projekat “Dositej”, odnosi se na informatičko opremanja škola u RS. Cilj projekta Vlada je definisala kao “uvođenje novih tehnologija u obrazovanje, a posebno uvođenje modela elektronskog učenja ‘jedan na jedan’, koji će doprinijeti cjelokupnom ekonomskom razvoju Republike Srpske”.

Opremljeno je 408 e-učionica, odnosno isporučeno je 10.200 računara za učenike. Nakon isporuke organizovana je obuka za nastavnike za korištenje ove opreme u nastavi.

Projekat „Dositej“ , naravno, sprovodi „Lanaco“. Putem te firme i srbijanske firme „COM trade“ nabavljena je sva potrebna oprema (mini računari, laptopovi za nastavnike, mrežna oprema- ruteri i svicevi), a „Lanaco“ je izdavao i sertifikate o završenom informatičkom kursu prosvjetnim radnicima. Ispit se polagao putem interneta i plaćan je za svakog prosvjetara pojedinačno, što, kada se sabere, nije mala cifra.

Kako je Žurnal ranije objavio, neke kompanije iz RS su Ministarstvu prosvjete ponudile jeftinije opremanje škola sa IT opremom, što bi dovelo do ušteda u samom projektu, ali iz tog Ministarstva nikada nisu dobili bilo kakav odgovor. Očito je da je “Lanaco” favorit Vlade RS.

Jedan od poslova “Lanaca” je i prodaja licenci za Microsoft proizvode državnim i entitetskim institucijama, gradskim i opštinskim upravama, javnim preduzećima, poput Savjeta ministara, Ministarstva komunikacija i prometa BiH, Vlade RS, Grada Banjaluka, Elektrokrajine...

Osnovno pitanje je - zašto su državnim službenicima potrebni skupi Microsoft programi, kad sve što rade mogu da rade i sa besplatnih varijanti. Čak je Dušanka Majkić, poslanik SNSD-a u parlamentu BiH, svojevremeno postavila isto pitanje: zašto se nabavljaju skupe licence Office Professional Plus, kada većina državnih službenika to ne koristi. Glavna služba za reviziju BiH stavila je primjedbu na taj posao, jer, pojednostavljeno rečeno, niti se zna šta je kupljeno ni koliko je plaćeno. Savjet ministara konzorciju, u čijem je sastavu “Lanaco”, plaća za te poslove 18 miliona maraka.

“Lanaco” je spomenut i u izvještaju Glavne službe za reviziju o poslovanju banjalučkog Kliničkog centra za 2013. godinu. Ta firma je Kličkom centru prodala informacioni sistem, a kako je revizor naveo „nije utvrđena vrijednost, nije utvrđeno vlasništvo, nisu utvrđena prava i obaveze“. U prevodu nešto su kupili, nešto plaćaju, a niko ne zna ni šta ni zašto ni koliko, pa na kraju ni čije je to što plaćaju.

ČEMU ONDA TENDER

Kako je “Lanaco” povlaštena firma, njoj se poslovi daju bez unaprijed provedenog procesa javnih nabavki.

Najupečatljiviji primjer je posao koji je “Lanaco” sklopio sa banjalučkom gradskom upravom u iznosu od 460.000 KM. “Lanaco” je posao dobio pregovaračkim postupkom, bez objave obavještenja. Kada je taj Ugovor ugledao svjetlo dana, pojedini odbornici iz opozicije su zatražili odgovor na pitanje - zašto Grad troši skoro pola miliona maraka na nadogradnju Microsoft programa, koje ionako ne može da postavi na stare računare? Obrazloženje odgovornih ljudi iz gradske uprave na pitanje zašto nije raspisan tender je bilo zapanjujuće.

Glasilo je: mi smo izabrali jedan Microsoft proizvod. I onda smo pitali Microsoft od koga da to kupimo. Oni su nam rekli da možemo od “Lanaca”, i čemu onda tender.

Čak i Zakon o javnim nabavkama BiH, koji je pun rupa, ne dozvoljava da se navede proizvođač, a kamoli da neko izabere baš proizvod jednog proizvođača i onda njega pita od koga da kupi taj proizvod. To je izum kompanije “Lanaco”, koji glasi “prodajem nešto, niko nije načisto šta je to, ali državne institucije baš to trebaju, a samo ja to prodajem”. I čemu onda tenderi.

Autor: Ljiljana Kovačević