Duševni bolesnici

U neka stara, mnogi će reći i dobra vremena, ljekari i zdravstvene ustanove određivale su dijagnoze pacijentima, utvrđivale ko je duševni bolesnik i predlagale terapiju.

Republika Srpska 27.05.2015 | 07:25

Danas, umjesto bolnica dijagnoze utvrđuju sudovi, a sudeći po presudama čestitih i pravednih sudija trebinjskog Osnovnog suda, u centru Hercegovine sve je više duševnih bolesnika koje je napao neobični psiho-patogen. O tome lično mogu da posvjedočim, ali i snosim određenu vrstu odgovornosti. Velika opasnost je to što su na meti najčešće napaćene duše moćnika i političara koji obavljaju najodgovornije funkcije, pa bi širenje infekcije moglo da ugrozi funkcionisanje cjelokuponog sistema i države. Gledajući šta rade svom narodu i državi, mnogi smatraju da naši političari i nemaju dušu, ali pravdoljubive sudije tvrde suprotno.

U desetak sudskih sporova, u kojima sam bio glavni osumnjičeni i uzročnik duševnih patnji, saznao sam da se duševna bol manifestuje poremećajem sna, znojenjem, ubrzanim disanjem, depresijom, anksioznošću i osjećajem zabrinutosti. Uzrok je najčešće gledanje neprimjerenog sadržaja na televiziji ili čitanje tekstova, a sudije su utvrdile da se intenzitet duševnih patnji proporcionalno povećava sa brojem fotografija i kadrova u kojima se pojavljujem.

Čestite sudije i nadriljekari duše još nisu pronašli adekvatan lijek, ali se preporučuje lagana šetnja u vrijeme emitovanja dnevnika i drugih informativnih emisija, opuštanje uz „Parove“, te izbjegavanje interneta i ograničen pristup sajtovima sa kontaminiranim sadržajem i tekstovima. Ipak, najbolje rezultate u liječenju političara daje novac, pa sudije u svojim receptima, koje poneko još naziva i presudama, preporučuju da se na račune mučenika uplati nekoliko hiljada maraka. Novaca nikada dosta, neka se nađe, zlu ne trebalo!

Neka javna preduzeća, poput HET, još davno su, osim „Fejsbuka“, uvela mjere zabrane pristupa mom sajtu, ali nažalost, preventivne mjere su uvedene kasno. Više direktora i rukovodilaca ipak se zarazilo i već duže vremena pred sudovima u Trebinju i Podgorici traže propisivanje uobičajenog recepta, sa četiri ili pet nula.

Komunisti su uz pomoć spornog člana 133 KZ – neprijateljska propaganda, zbog kritike režima pohapsili i na Goli otok i druge kazamate poslali stotine disidenata. Grupa uglednih intelektualaca, predvođeni Koštunicom, Bećkovićem i Čavoškim, smogli su hrabrosti da 80-tih godina osnuju Odbor za odbranu slobode misli i izražavanja kako bi pružili podršku disidentima poput Vojislava Šešelja, Alije Izetbegovića i drugih. Nažalost u današnjem „demokratskom i slobodnom“ društvu većina intelektualaca uporno ćute i nijemo gledaju propadanje, a samo poneki se usude da kritikuju uzroke katastrofalnog stanja.

Komunizam i totalitarizam su formalno srušeni, ali nisu demontirani najlošiji dijelovi sistema. Političari i dalje potpuno kontrolišu pravosuđe, kako bi progonili neistomišljenike ili bili amnestirani za zlodjela nad sopstvenim narodom. Krivicu je zamijenio prekršaj, neprijateljsku propagandu duševna bol, ali su ostali isti montirani procesi, dok su staljinističke metode i propaganda usavršeni i prepakovani u mantru lažne demokratije i evropskih integracija.

Nesumnjivo je da je naše dekadentno društvo zapalo u veliku krizu, a možda je uzrok teškog stanja upravo u duševnim bolestima i poremećajima kadrova koji se nalaze na najodgovornijim funkcijama. Prije više od sto godina Mark Tven se zapitao da li društvo vode vrlo inteligentni ljudi koji se sa nama zezaju, ili hrpa kretena koja misli ozbiljno. Vijek prođe, odgovora na pitanje nema, ili većina izbjegava da istini pogleda u oči i suoči se sa sumornom stvarnošću.

Autor: Nebojša Vukanović