Tajni rat na Kosmetu

Žak Ogar bio jedan od prvih zapadnih oficira koji je ušao na teritoriju Srbije poslije potpisivanja Kumanovskog sporazuma 1999. godine, i tamo je vidio da informacije kojima ih je NATO komanda pothranjivala ne odgovaraju istini.

Srbija 19.12.2014 | 09:23
Tajni rat na Kosmetu

Shvatio je da se ne radi o humanitarnom ratu, na terenu je uvideo da su OVK vojnici sve vrijeme bili pod kontrolom njemačkih i britanskih vojnih službi, uključujući i napade na srpske crkve, manastire i izbjegličke kolone nepsoredno po prestanku NATO bombardovanja.

Zato je u nekoliko navrata njegova jedinica ulazila u oružani sukob kako sa OVK, tako i sa britanskim vojnicima koji su bili sa njihovim jedinicima.

Deceniju i po kasnije, pukovnik Ogar koji je nedavno objavio i knjigu "Evropa je skončala u Prištini", za novi broj Nedjeljnika iznosi nepoznate detalje ovog tajnog rata koji se vodio na Kosovu.

"Britanci su bili u bliskoj vezi sa UČK. Vojnici iz 20. puka SAS su zapravo bili angažovani na strani UČK, oni su im davali logistiku, oni su ih obučavali. To sam otkrio u konkretnim situacijama na terenu", priča Žak Ogar.

"Kada su pripadnici OVK iz zasjede napali konvoj srpskih izbjeglica koji su se povlačili u traktorima - a taj napad je sproveden uz podršku Britanaca - pozvao sam jednu srpsku brigadu u povlačenju koju je predvodio pukovnik Serković, da se vrati i zaustavi albanske agresore, što su ovi i uradili.

Kada su srpski civili bježali iz Peći, i njih su napali albanski vojnici. Podigao sam helikopter koji ih je rastjerao rafalima iz vazduha. Nekoliko minuta po okončanju akcije pozvao me britanski general Mejson, i pitao me da li je moguće da se puca po njegovim ljudima.

Odgovorio sam: 'Ne mogu da shvatim da su vaši specijalci zajedno s tim banditima koji pucaju po civilima'. Mejson je ćutao", prisjetio se za Nedeljnik Ogar, koji će pored ostalog ostati upamćen kao oficir koji je iscrtao demarkacionu liniju na Ibru u Mitrovicu, što će kasnije postati granica Sjevernog Kosova.

Ogar je ispričao i da je kao dijete iz oficirske porodice odrastao na herojskim pričama sa Solunskog fronta, gdje mu je deda-ujak položio život, i da su ga uvijek učili da je Srbija veliki prijatelj francuskog naroda.

Zato je, kaže, uoči odlaska u NATO misiju 1998. imao dilemu da li da izbjegne zadatak u kom bi se eventualno našao sa druge strane nišana u odnosu na srpsku vojsku.

"Otišao sam da o misiji na Kosovu razgovaram sa svojim ocem, jer je moj djeda već bio mrtav. Otac mi je takođe bio general u penziji, i u to vrijeme je umirao od raka. On mi je rekao: 'Ako odeš tamo, ne budi pretjerano grub prema Srbima'. Rekao mi je i: 'Ne smijemo da dovedemo u pitanje budućnost, tako što ćemo da zaboravimo našu prošlost'", kaže Ogar.

Ono što će obilježiti vojničku karijeru pukovnika Ogara, kako je rekao, je slučaj odbrane manastira Devič, zbog čega ga je godinama kasnije odlikovala SPC ordenom Svetog Save.

"Bio sam na čelu grupe specijalnih francuskih snaga. To nije bila brojna jedinica, bilo nas je samo 150, a radili smo po timovima od šest ljudi.

Kada smo došli, dočekale su nas srpske vlasti, Albanaca nije bilo nigdje, sakrili su se. Vidjeli smo kako nam prilazi jedan mali auto, jugo, iz kog je izašla monahinja. Bila je to mati Makarija, igumanija manastira Sokolica. Vraćala se iz Prištine, gdje je pokušala da razgovara sa pripadnicima britanskog štaba.

Bila je zabrinuta za stanje u manastiru Devič. Pokušavala je nekoliko dana telefonom da dobije manastir. A pošto je Devič u Drenici, a znate da je tamo izuzetno nebezbjedno, nije smjela da ode sama. Tražila je pomoć od Britanaca, ali oni nisu reagovali", kaže Ogar.

"Manastir je bio porušen, relikvije svetog Joanikija su takođe bile polomljene, bilo je ugravirano UČK na njima i slične stvari. Bilo je strašnih izvještaja kako su se banditi ophodili prema sestrinstvu manastira.

Mi smo sestrinstvu manastira pružili svu potrebnu pomoć. Moj šef odjeljenja koji je bio na licu mjesta rekao mi je da će se oni sigurno vratiti. Naredio sam da ih sačekaju, pohvataju i razoružaju, pa da poslije vidimo šta ćemo s njima.

Naravno, ako budu pružali otpor, moji vojnici su dobili odobrenje da reaguju. Tako se i dogodilo. Oni su se vratili, imali su na sebi ljemačke uniforme, vjerovatno im je to dao BND. Moji vojnici su im naredili da se zaustave i da odlože oružje.

Albanci su počeli da pucaju. A onda su shvatili da je ozbiljna vojska ispred njih, i da moji vojnici imaju dozvolu da uzvrate. Banda se ubrzo povukla pod našom vatrom, noseći ranjene i mrtve", ispričao je Ogar.

Izvor: B92

 

 

 

Komentari / 1

Ostavite komentar
Name

stari moj

19.12.2014 10:31

Jad i tuga. Sve se zna šta napraviše ali ne može se ništa.

ODGOVORITE