Institut za nestala lica BiH u raljama Amora Mašovića

U Institutu za nestala lica Bih predstavnici Bošnjaka preuzeli su sve rukovodeće funkcije, tvrde predstavnici porodica nestalih Srba.

Tvrdnju potkrepljuju činjenicom da je Amor Mašović, osim što je član Kolegijuma direktora Instituta i vršilac dužnosti direktora, odnedavno za sebe prosvojio i funkciju šefa Sektora za traženje, ekshumaciju i identifikaciju.

Ta pozicija pripada srpskom narodu i za njeno popunjavanje raspisuje se konkurs, ali je Mašović nakon odlaska Dušana Pavlovića sa te funkcije samoinicijativno sebe proglasio šefom Sektora.

,,U Institutu za traženje nestalih lica BiH vladaju haos i anarhija a Amor Mašović se ponaša kao da je vlasnik Instituta'', tvrdi Milan Mandić predsjedavajući Savjetodavnog odbora Instituta, koji je na tu pozciju imenovan u ime porodica nestalih.

Mandić Mašovića optužuje i da krije tijelo njegovog oca Bože koji je nestao u sarajevskom naselju Nedžarići 16. juna 92.godine.

,,Postoje dokazi da je tijelo mog oca ekshumirano 2000. godine, ali je premješteno na nepoznatu lokaciju po nalogu Amora Mašovića, kao i stotine drugih tijela nestalih sarajevskih Srba'', tvrdi Mandić.

Mandić Mašovića optužuje i za stradanje drugih članova svoje porodice, prije svega brata koji je u ratu prošao kroz četiri logora za sarajevske Srbe.

,,Kada je u logoru Viktor Bubanj vođen na saslušanja naišao je Amor Mašović. Moj brat bio je prisiljen da se nasloni na zid i raširi ruke i noge a zatim ga je Mašović udario u međunožje. Kada je pao, Mašovićeva pratnja je počela da ga tuče i tada su mu slomili 6 rebara i izbili 11 zuba'', tvrdi Milan Mandić.

Torturu logora nije izbjegla ni Mandićeva majka, koja je sa 70 godina iz vlastite kuće prvo odvedena u privatni logor za sarajevske Srbe Sunce, a zatim prebačena u logor Viktor Bubanj, sjedište današnjeg Suda i Tužilaštva BiH. I ona je imala susret sa Amorom Mašovićem, koji je očito bio čest posjetilac logora za Srbe.

,,Čula ga je i vidjela, dok je bila u ćeliji, kako se dere i govori da njemu trebaju mrtvi Srbi za razmjenu, a ne živi. Moja stara i nepismena majka je puštena iz logora nakon dvije godine, na koliko je bila osuđena od strane sudije Ibre Bulića za snajperisanje po Sarajevu. Kada je nakon Dejtona vidjela Mašovića na televiziji povikala je - eno onog ,,krmka'' koji se derao po logoru da hoće mrtve Srbe'', priča Mandić.

Ostaje nejasno zašto niko od nadležnih ne reaguje na ove činjenice, tim prije jer Mandići nisu jedini Srbi koje je Mašović u ratu maltretirao i o tome postoje svjedočenja pred pravosudnim institucijama u BiH.

Zašto se ne oglase srpski predstavnici u Savjetu ministara BiH, koji je jedan od osnivača Instituta čiji rad dijelom i finansiraju?

Zašto niko ne reaguje na činjicu da u BiH nikada nije napravljen Centralni registar nestalih i zašto Mašović ne dozvoljava da se u registar unese nacionalnost žrtava?

On se pravda da su sve žrtve jednake i da ne želi da prebrojava nečija krvna zrnca, ali zato i izvještajima o stradalim, koje u ime Instituta šalje međunarodnim institucijama, jasno navodi nacionalnost bošnjačkih žrtava.

Takav je i izvještaj o stradanju u Mostaru, koji je u posjedu BN televizije i u kojem Mašović navodi da je od blizu 500 žrtava ekshumiranih nakon rata u tom gradu, preko 400 Bošnjaka, nekoliko desetina Hrvata i tek dva-tri Srbina.

Amor Mašović u potpunosti je zanemario podatak, koji je dokumentovan i koji se nalazi u Institutu, da je u gradu Mostaru do sada ekshumirano preko 50 srpskih žrtava.

(BN TV)