Slučaj Petra Grbića - od očaja, do sjaja!

Osporavan zbog mizernog učinka u premijernoj sezoni, krilni vezista Partizana na početku ove, kod Marka Nikolića, igra kao preporođen.

Fudbal 23.09.2014 | 22:15
Slučaj Petra Grbića - od očaja, do sjaja!

Nije mogao da se "sastavi" sa loptom prošlog leta, sad ponosno Partizanov dres šeta! Na prvi pogled samo estetska promena – jer više ne "davi" fudbal – a zapravo golim okom uočljiv odgovorniji pristup utakmicama stvorio je od Petra Grbića igrača u kome svaki navijač crno-belih vidi snažan oslonac u borbi na tri fronta.

Jer krilni vezista koji je kompletnu prvu godinu u Humskoj 1 potrošio na privikavanje, a da pritom ni gol nije postigao, na početku ove blista do te mere da mu je učinak, makar u ovoj početnoj etapi, daleko veći nego što je i sam mogao da pretpostavi. Tri pogotka, dve asistencije, uz napomenu da je svaki od tih poteza praktično dizao navijače sa sedišta. Naterao ih da komentarišu: "Aha, ovaj ipak zna lopte".

I stvarno: kad se onako lakonog zaleti ka protivničkoj odbrani izgleda ubedljivo, samouvereno, kao da u tri koraka može da stigne pred tuđi gol. Razumljivo, nije takav bio na početku epizode u Partizanu, međutim, sad, kad juriša i na zvezde Totenhema, Petar Grbić nesvesno otkriva istinu da je za njegov preporod u igri najzaslužniji Marko Nikolić. Šta je mladi stručnjak rekao Podgoričaninu, na koji način ga motivisao i izvukao iz njega ono najbolje ostaće tajna dok jedan od njih dvojice ne saopšti javnosti, ali nas na bi začudilo da je šef pred početak letnjih priprema izdvojio nekadašnje krilo OFK Beograda i skresao mu u lice: “Ili se popravi ili da se razilazimo“.

U tom trenutku Grbić je imao tek 119 minuta fudbala pod Nikolićevim patronatom, dosije nestašnog momka koji noćnim izlascima krši disciplinu kluba, siguran status rezerve i maglovitu budućnost pred očima.

Odlučio je da se bori.

Zapeo je da pobedi sam sebe. I uspeo je. Promenio je broj (14 umesto 24),otarasio se navike da petlja, počeo da igra više za tim, manje za sebe i mic po mic ugurao se među startere. Od prve prijateljske utakmice sa Malmeom do ove poslednje sa kragujevačkim Radničkim potvrđuje da u njegovim nogama ima talenta, vica i što je u modernom fudbalu posebno važno – hitrine – pa što u Evropi što u Srbiji nagoveštava kako je vreme kad je u dresu OFK Beograda ponižavao Crvenu zvezdu ponovo blizu. Lob protiv Nefčija i ekspresno sređivanje Nišlija posle veleslaloma u avgustovskim danima sjajna su potpora mišljenju da vredi daleko više nego što je u prvi mah procenjen.

Naravno, neko će se zapitati zašto sve to isto ili možda čak i bolje Petar Grbić nije pokazao odmah po dolasku među crno-bele? Šta ga je sprečavalo kad je kod tadašneg trenera Vuka Rašovića odigrao daleko više mečeva nego kod Nikolića do kraja premijerne sezone (11)? Odgovor je dvojak i zavisi kako ko želi da tumači. Prvo, uvek držite na umu podatak da je u jesen 2013. bio fudbaler Olimpijakosa pozajmljen Partizanu, pa je čak i Zemunelo vladala fama da ne zapinje dovoljno, jer ga za nekoliko meseci ionako čeka povratak u Pirej. A druga "teorija" je čisto klasična i kaže da je novajlijama potrebno malo više vremena da se priviknu na Partizan od njegove dece, zbog čega se preobražaj Petra Grbića može donekle uporediti sa Ljubomirom Fejsom. Tada mladi reprezentativac je leta 2008. stigao iz kulskog Hajduka kao najskuplje pojačanje sa teritorije Srbije u istoriji Partizana, bio izložen kritikama medija i prozivkama s južne tribine, da bi tek godinu i po kasnije proigrao i napravio džinovske korake u karijeri.

Iako ne igra na istoj poziciji, Grbić danas izgleda baš kao Fejsa nekad - toliko koristan za ekipu da bi bilo greh ostaviti ga na klupi ili je preseliti na nju posle eventualno jedne slabije partije. Pokazao je da zna. Da može. I da ga se protivnici plaše, pa pred njim padaju ničice. Baš tim vanserijskim potezom iz Kragujevca, koji je prethodio golu Škuletića, postavio je sebi i Partizanu granicu velikih očekivanja, svestan valjda da baš sad ne sme da se zaustavi.

Komentari / 0

Ostavite komentar