Ništa čudno: Zaposlila djecu i drogirala narod

Malo čudi kako je nije sramota roditelja djeteta sa prosjekom ocjena 10 koje je na konkursu po pedeseti put dobilo odbijenicu.

Sin Željke Cvijanović, premijerke Republike Srpske, dobio je posao pripravnika u „Elektroprijenosu BiH“ iako je imao najmanji prosjek ocjena u odnosu na ostalih 12 kandidata koji su se prijavili na to radno mjesto.

Ovo je otkrila nevladina organizacija Transparency International Bosne i Hercegovine (TI BiH), na osnovu informacija o provedenom konkursu i kandidatima koji su zaposleni u ovom preduzeću.

Ništa ovo nije čudno u zemlji nepotizma, korupcije, jada i čemera. Zemlji za koju je jedan novinar dobro rekao da su „potrošeni svi pojmovi kojima je opisivana”.

Nije čudno što je sin premijerke jednog entiteta primljen u državno preduzeće, iako to nije sasvim zaslužio.

Nije čudno ni to što se sadašnja premijerka, a buduća pretendentkinja na mjesto prve žene u Predsjeništvu BiH, žestoko bori za ukidanje iste te BiH, a svoje dijete zapošljava u državnoj firmi mrske joj države.

Nije čudno što para ima ljepši miomiris od floskula o otcjepljenju namijenjenih bijedi.
Nije čudno da neko ko je imao najmanji prosjek bude „regularno“ primljen na radno mjesto, pored 70 magistara građevine koji godinama čuče na birou.

Nije čudno ni to što premijerki nije čudno. Ona kaže da je zahvalna Bogu i ponosna na svoju djecu što se „ne valjaju i ne drogiraju“. Za nagradu im pruža uposlenje, kako i valja. Jer, svaka majka voli svoje dijete.

Nije čudno što premijerka od svog ega ne vidi na stotine hiljada ponosnih majki, koje ispraćaju svoju univerzitetski obrazovanu djecu u...parkove da tamo ubijaju Bogu dane sa 2KM.

Nije čudno niti što kao majka ne pokazujete ni uncu empatije prema tim istim majkama, od kojih će mnoge glasati upravo za nju  na oktobarskim izborima.

Nije, izgleda, pretjerano čudno ni to što Željki ne radi majčinski instinkt kada su u pitanju druga djeca. Ili su to ipak samo brojke i slova, na koja ona od obaveza „faktički“ ne možete niti „oka baciti“.

Nije čudno što trulom demagogijom prijeti novinarima koji „zadiru u njenu privatnost“, dok se kafanskim jezikom obrušava na svakoga ko je inokosan u odnosu na njen stil života i političke poglede.
 
Nije čudno da u zemlji gdje narod plaća poreze i hrani administraciju, dok krvavo zarađenim parama školuje djecu, baš premijerka pokazuje kako se obesmišljava koncept učenja, rada na sebi, koncept regularnosti i fer odnosa.

Nije čudno, kad smo kod stila života, što je premijerki i njenoj sviti posve normalno da im ponosno potomstvo putuje svijetom, završava (ovako ili onako) prestižne i poluprestižne inostrane fakultete, vozika se gradovima Evrope u najnovijim modelima automobila, bahati se po plažama od Sredozemlja do Balija, ide na safarije, ronjenja, planinarenja...Nije čudno.

Nije čudno što je Željka Cvijanović premijerka u entitetu u kojem najbolji student prava radi kao - čobanin! Zašto bi joj to bilo čudno? Od ponosa, prestiža i palanačke nadobudosti ne možete shvatiti, pojmiti i vidjeti gdje joj pripadajući puk živi. A i nije da je pretjerano zainteresovana.

A, plebs živi, nije čudno, naravno, ispod nivoa kanalizacije. Preživljava sa manje od 5 maraka dnevno. Bori se za šaku žita i galon vode - bukvalno. Ako se ne bori za puko preživljavanje, onda se bori kao plaćeničko roblje po svjetskim kruzerima ili perući gaće babama u Skandinaviji.

To su oni sretniji. Oni koji su otišli praznim trbuhom za bajatim kruhom. Zaposleni, kako premijerka kaže. I to ne treba da je čudi.

Ne treba da čudi Željku Cvijanović što su njeni potčinjeni ministri, valjda ugledajući se na nju i šefa joj, uhljebili djecu na državnim jaslama, čisto da im ide radni staž, zdravstveno, penziono i socijalno, dok se oni bave privatnim, porodičnim biznisima....

Malo čudi kako se gospođa premijerka ne  boji Boga, šefa, Tita, svog odraza u ogledalu...u šta god da vjeruje, kada u ovoj suzi svijeta, kojoj je taj isti Bog prije 20 i nešto godina rekao - Doviđenja, zapošljava svoje bližnje na štetu boljih od njih.

Malo čudi kako je nije sramota roditelja djeteta sa prosjekom ocjena 10 koje je na konkursu po pedeseti put dobilo odbijenicu.

Malo čudi kako ne shvata da je nefer i prema rođenoj djeci, koja će do kraja života biti stigmatizirana i koja će, čak i da se dokažu na poslu kao čestiti i marljivi radnici, biti prokužena od strane okoline i kolega kao „oni koji su došli preko štele“. Ili je i to u opisu radnog mjesa pod stavkom (brzo gutanje žabe).

Malo čudi kako premijerka, dok poput svog šefa priča nebuloze tipa „bolje da mi dijete radi, nego da se drogira“, ne pomišlja da je tu istu svoju djecu ubacila u snobovski milje gdje je „droga najbolji drug“. Niti jedno dijete ne treba da se drogira, ali droga je skupa.

Oni gore pobrojani, sve i da hoće, nemaju para za skupe izlaske na kojima bi se „valjali i drogirali“. Osnova etičnosti i empatije nalaže da zbog moralnog, ljudskog zakona, kao i zbog javne funkcije, pazi na izgovorenu riječ. Ne zbog drugih i u strahu od drugih. To nikako.

No, pustimo Željku Cvijanović, njenu  djecu, djecu njenih šefova i njenih protažea...Djeci, pa i njenoj, želim sve najbolje. Nemojte ih upropaštavati bolesnim ambicijama i bahatošću i malograđanskom arogantnošću.

Čudi me postojanje  naroda u zemlji ovoj od bola sazdanoj? Trebalo bi da ga nema. Jer ne reaguje na ovakve višedecenijske sprdnje. Ali ima ga. O. ne, ne da ga ima. Narod reaguje. Onako gologuz, krezav i ćorav, brani svoju premijerku koja se bori protiv „teheranskog Sarajeva“. zapošljavajući svoju djecu na jaslama tog istog Sarajeva.

Narod hipnotisano gleda u televizor i navija za i protiv Željke, dok im se djeca, dobrano zagazila u tridesete, poput zombija motaju po starim raspadnutim stanovima.

Gledaju očevi i majke kako „Željka razbucava Bosića“, dok im potomstvo sa par diploma žica za pola kutije cigara.

I ne čudi mene ta perverzna mazohistička inercija narodna.
Čudi me kako ih Bog sve zajedno drži na zemlji. Između priča o narkomaniji, velikoj Srbiji, maloj privredi, osrednjoj privatizaciji, lokalnim poslovima, velikim pljačkama, malim ugovorima....
Ali, hej, Boga nema, a Poršei i Bentliji se po Banjaluci voze.
Uživajte i vi začuđeni i vi što Vam je sve jasno.

Izvor: Buka