Džerard više ne igra za Englesku!

Trinaest kišovitih leta od Minhena, Stiven Džerard oprostio se od nacionalne selekcije sa 114 utakmica, 21 golom, neizbežnim osećajem dugogodišnjih neuspeha, poraznom ravnodušnošću medija i navijača u toj zemlji, uz taman dovoljno sprdnje na njegov račun zbog kiksa protiv Čelsija, kojim je Liverpul predao dugo čekanu titulu, i kiksa protiv Urugvaja kojim se Engleska predala još ranije nego inače...

Fudbal 26.07.2014 | 21:25
Džerard više ne igra za Englesku!

Te oktobarske noći u Minhenu na Olimpijskom stadionu, u utakmici koje se i Englezi danas sećaju kao nekog sna – Da li se to stvarno desilo? Da li je moguće da je Engleska nekada tako igrala? Da li je realno da smo Nemcima dali pet komada na njihovom bunjištu? – Majkl Oven je postigao tri gola, ali prava zvezda bio je momak sa brojem četiri na leđima i sa frizurom u nas Srba poznatom i kao "Jesi bio tu kad su te šišali".

Imao je svega 21 godinu i neretki su mislili da je Sven Goran Erikson pogrešio kada je Stivenu Džerardu dao šansu protiv moćnih Nemaca.

Ti isti Nemci su oterali Kevina Kigena svega godinu ranije, kada je Didi Haman postigao poslednji gol na starom Vembliju. Haman će kasnije pričati da mu je pogodak ostao u lošem sećanju: Kigen je bio Didijev idol dok je igrao u Hamburgu, i sjajni, fantastični, borbeni Nemac nikada mu nije želeo ništa nažao...

Erikson je, treba i to reći, tada bio mnogo hrabriji, ni nalik potrošenoj trenerskoj karikaturi koja će evo i dalje traćiti svoj talenat širom planete, gde god pozovu dolari ili juani. Na Ostrvo je došao ovenčan titulama u Kranjotijevom Laciju, i nije se libio da starim kukama, poput Reja Parlora ili Denisa Vajza, pokaže rotirajuća vrata svlačionice. Šveđanin je pucao od optimizma, i Englezi su ponovo, prvi put posle Evropskog prvenstva 1996, kada je Gaza poslednji put bio Gaza, pustili mašti na volju.

No trebalo je prvo savladati Nemce, kako bi se uopšte domogli Svetskog prvenstva u Japanu i Južnoj Koreji, a Nemce nisu savladali u takmičarskom meču još od 1966, kada je ona linija magično istupila jedno metar-dva. Taj gol, za osvajanje Mundijala, ispostaviće se u narednim decenijama, uradio je mnogo toga lošeg za Engleze, i svim narednim pokoljenjima napravio pritisak da dostignu momke Alfa Remzija.

I pre te noći je Stiven Džerard, srčani ali pomalo nespretni dečko - kao oni klinci koji previše naglo iždžigljaju, pa imaju problem s ravnotežom dok im se telo ne navikne na odjednom narasle kosti - imao velike utakmice ispod pojasa, ali o njemu se i dalje govorilo samo kao o velikoj nadi. Pola godine ranije, učestvovao je u čudesnom finalu Kupa UEFA između Liverpula i Alavesa, čak i dao gol, no terenom je gospodario Geri Mekalister, čovek duplo stariji od njega.

Nemci su u Minhenu poveli golom Olivera Nojvila, i ništa više. Oven je izjednačio, a onda je pod konac prvog poluvremena Bekam zavrnuo na rog šesnaesterca, tamo je bio Rio Ferdinand, zaostao zbog nekog slobodnog udarca, i nabacio loptu glavom pravo na grudi Stivena Džerarda, tamo na 25 i kusur metara od Olivera Kana.

U kompilacijama svih Džerardovih golova u karijeri taj bi vam prošao nezapaženo, ali ne zato što je bio loš, naprotiv, već zato što je bio toliko obično sjajan, kao i tma drugih. Primirio je loptu grudima, dozvolio joj da odskoči, a onda je poklopio, taman da odskoči ispred Kana - golmani mrze te "žabice", posebno kad su udarene felšom zbog kojih vam se fudbal leluja pred očima kao da ste sinoć smlatili hektolitar piva na Oktoberfestu - i završi u ćošku mreže.

U drugom poluvremenu te magične utakmice, Džerard je bio još bolji. Defanzivniji nego što smo navikli od njega kasnije u karijeri, sredinom perioda orobio je Balaka, ćušnuo loptu između dva igrača pravo na nogu Majkla Ovena (njih dvojica već tada su počeli da razmenjuju telepatsku energiju; Oven je bio jedan od onih napadača koji su to umeli da rade i sa mnogo slabijim saigračima od Džerarda, setimo se samo Emila Heskija) za njegov het-trik.

Bila je to noć u kojoj su Englezi uspeli da svojim talentovanim momcima opet natovare orgulje najvećih očekivanja na leđa, prozvavši ih „Zlatnom generacijom“, onom koja će se s Dalekog istoka vratiti ovenčana slavom, i tako ih ponovo unište za budućnost. Bila je to noć u kojoj je rođena zvezda, budući kapiten Engleske. Bila je to noć u kojoj je Stiven Džerard igrao bolje u dresu sa tri lava iznad srca nego u onom na kome se šepurilo mitsko biće Liverbird.

A nije takvih utakmica bilo još mnogo. Šaka jada, ponekad i doslovno...

Trinaest kišovitih leta od Minhena, Stiven Džerard oprostio se od nacionalne selekcije sa 114 utakmica, 21 golom, neizbežnim osećajem dugogodišnjih neuspeha, poraznom ravnodušnošću medija i navijača u toj zemlji, uz taman dovoljno sprdnje na njegov račun zbog kiksa protiv Čelsija, kojim je Liverpul predao dugo čekanu titulu, i kiksa protiv Urugvaja kojim se Engleska predala još ranije nego inače...

Džerard Engleskoj uistinu nije dao mnogo. Poneki gol na velikim takmičenjima, poneki u kvalifikacijama, i previše nerazumevanja i praznog hoda kada je s njim u tandemu igrao Frenk Lampard; mudriji taktičari poput Rafaela Beniteza odavno su zaključili da je Džerard najbolji kada igra sa još makar dvojicom na sredini, posebno ako su mu podrška fudbaleri koji su bolji od njega u odbrani (Maskerano), dodavanjima (Ćabi Alonso) ili tehnici (Koutinjo), no engleski selektori uporno su forsirali ovu dvojicu, valjda uplašeni od njihovog uzvišenog statusa kada brane boje Liverpula i Čelsija...

Ovo nije priča o Džerardovoj karijeri u Liverpulu, no Liverpul jeste neodvojivi deo njega. I nemoguće je da kapitulacija Liverpula u povečerje Premijer lige nije ostavila utisak ovog leta - umesto da predvodi mlade engleske lavove, prvi put oslobođene stega očekivanja nacije, umesto da im bude primer u borbenosti i ponašanju, izgledao je kao ošamućeni bokser koji jedva čeka da se začuje gong, pa da ode na odmor i očisti glavu od serije teških aperkata.

Džerard je nesumnjivo legenda Liverpula i jedan od najboljih igrača koje je Premijer liga ikada videla. Tamo gde je svoj na svome, u crvenoj majici i nošen hukom Skauzera sa Kopa, tamo je igrač o kojem se, s pravom, emocijama i krvlju ispisuju legende.

Tamo će ostati zapamćen zauvek, čak i ako nikada ne osvoji toliko željenu titulu. Trofeji, na kraju krajeva, u fudbalu nisu uvek najvažniji, i to nije samo utešna mantra navijača prosečnih ili posrnulih klubova. Pehari nisu isključiva mera fudbalera ni timova, i ponekad se slava stiče ponašanjem, stilom, profesionalizmom, poštovanjem koje vam ukazuju, sjajnim potezima, velikim pobedama i još većim porazima, nakon kojih ustajete uprkos svim prognozama. Da nije tako, ne bi se svi i dalje s osmehom sećali Holandije iz 1974. i 1978, Brazila iz 1982, Brazila iz 2006. - tih timova krcatih talentom, koji nisu osvojili ništa...

Džerard će, čuvajući noge i zdravlje samo za svoj klub, poput Gigsa, Skolsa, Totija, ili još ranije Gerda Milera, možda uspeti da napravi još koji potez vredan pijedastala na Enfildu, ali reprezentativna istorija Albiona neće ga pamtiti kao velikana, već samo kao još jednog potrošenog kapitena koji nije uspeo da vrati fudbal kući.

A to je, gledajući i istoriju i budućnost tog nacionalnog tima, mnogo više problem Engleske, nego Džerardov...

Komentari / 0

Ostavite komentar